Kardiovaskularni sustav je tvoj tihi motor: radi bez pauze, ali ga većinu vremena ni ne primijetiš.
Kardiovaskularni sustav čine srce i krvne žile koje stalno kruže krv kroz tijelo. Srce pumpa oksigeniranu krv u organe i mišiće, a vene vraćaju „potrošenu“ krv u pluća po novi kisik. Tako stanice dobivaju hranu, a otpadne tvari se uklanjaju. Zdravlje ovog sustava snažno utječe na životni vijek.
Ako razumijem kako ovaj motor radi, lakše mi je na vrijeme spriječiti kvar.
Struktura i funkcije kardiovaskularnog sustava
Srce ti radi cijelo vrijeme, a da ga praktički ne registriraš. Ipak, unutra je savršeno organiziran kaos. Nosimo u prsima pumpu veličine šake, s četiri odvojene “sobe” — dvije primaju krv, dvije je izbacuju. Nije baš Ford Fiesta, više kao tih, uporan dizel koji ne staje.
Arterije su “autoceste” za krv punu kisika. Tjeraju je van iz srca, prema mišićima, mozgu, koži… Venama se ista ta krv vraća nazad, već pomalo “umorna”, s puno ugljičnog dioksida. A kapilare? To su uske uličice između zgrada — tamo se odvija prava razmjena: kisik ide u stanice, otpad nazad u krv.
Jednom sam na pregledu nosio sat koji mjeri puls i doktor me pita: “Zašto ti je srce na 95 dok sjediš?” Ispalo je da sam tad pio po tri kave i sjedio cijeli dan. Nakon što sam ubacio 20 minuta šetnje i jednu kavu manje, puls mi pao na 70. Nije čudo — autonomni živčani sustav stalno šteluje ritam: uspori kad ležiš na kauču, ubrza kad trčiš za tramvajem.
Ako želiš da taj motor traje što duže: penji se stepenicama umjesto lifta, prošeći dvije stanice umjesto da se voziš, kontroliraj stres (da, i WhatsApp grupe mogu dizat tlak). Srce ti sve to vrlo jasno “čuje”.
Sastav krvi, svojstva i glavne uloge
Srce i žile su ti, realno, samo instalacija. Cijevi, pumpa, ventili.
Ali krv… krv je sadržaj. To je *program* koji sve to pokreće.
Otprilike 8% tvoje tjelesne težine je ta crvenkasta juha — 91% obična voda, a u njoj plivaju eritrociti, leukociti, trombociti i hrpa proteina plazme.
Nije loše za nešto što izgleda kao da je ispalo iz horor filma, ha?
Eritrociti su ti kao taksiji za kisik. Voze O₂ do svake stanice i usput skupljaju CO₂ natrag do pluća. Svaki taj “taksi” radi svoj posao oko 120 dana pa ga tijelo povuče iz prometa i reciklira.
Leukociti su sasvim druga priča — to je tvoj privatni security. Kad nešto “pokupe” (gripa, upala grla, malo previše klime u uredu), njihov broj skoči i krenu čistiti nered.
Trombociti? Mali, ali glasni. Žive oko devet dana i uskaču kad se porežeš brijući se ujutro ili režući kruh.
Bez njih, jedna mala posjekotina na prstu ne bi bila “ugodan podsjetnik” da si nespretan, nego ozbiljan problem.
I ono što ljudi često zaborave: krv ti razvozi nutrijente iz doručka, kofein iz prve kave, hormone koji te dižu ili spuštaju, skuplja otpad, pegla temperaturu i drži pH u granicama da se ne osjećaš kao da te pregazio tramvaj.
Što zdravija krv — to ti je svaki dan manje osjećaja “ne mogu danas”.
Anatomija srca i srčani ciklus
Srce ti radi 24/7, bez bolovanja, bez godišnjeg — jedina pumpa u životu koju stvarno *ne* želiš da se ugasi. Nije neka romantična metafora, nego vrlo konkretan mišić, veličine šake, podijeljen na četiri odjeljka koji rade kao dobro uigrana ekipa u smjeni.
Gore su pretklijetke, dolje klijetke. Pretklijetke primaju, klijetke izbacuju. Jednostavno.
Ali osjećaj? Kad ti srce “poskoči” nakon trčanja na tramvaj na Savskoj, to je zapravo brutalno ubrzana sistola — faza kad klijetke stisnu i izbace krv u pluća i ostatak tijela. Kad se srce “smiri”, to je dijastola — trenutak kad se mišić opusti i komore se pune, kao kad natočiš čašu do vrha prije novog gutljaja.
Krv kruži ovako, bez poezije:
- desna pretklijetka prima krv iz *vene cave* (sve ono “potrošeno” iz tijela)
- šalje je u desnu klijetku, koja je gura u *plućnu arteriju* — na “pranje” u pluća
- svježa, natopljena kisikom, vraća se u lijevu pretklijetku kroz *plućne vene*
- iz lijeve klijetke odlijeće u *aortu* i dalje prema svakoj stanici, od malog prsta do moždanog korteksa
Mala praktična stvar: kad ti smartwatch javi da ti je puls u mirovanju stalno 95, to je znak da pumpa radi pod većim opterećenjem nego što bi trebala. Nije panika, ali nije ni za ignorirati.
Par stepenica više umjesto lifta, 10 minuta šetnje nakon ručka i taj tihi rad srca postane puno zahvalniji… i dugotrajniji.
Vrste krvnih žila i dinamika protoka krvi
Ako ti je krvožilni sustav autocesta, onda imaš troje glavnih “igrača”: arterije, vene i kapilare. Nisu svi za isto — i dobro da je tako.
Arterije su kao autocesta A1 usred turističke sezone. Jure pod visokim tlakom, s debelim, elastičnim stijenkama, nose *svježe napunjen* teret: oksigeniranu krv iz srca prema svim kutovima tijela. Kad ti poraste tlak jer si kasnio na posao ili gledao produžetke na utakmici, one su prve na udaru.
Vene su, recimo, uske gradske ulice poslije posla. Vraćaju “potrošenu” krv nazad prema srcu, ali rade pametno: imaju zaliske koji sprječavaju da se krv vraća unatrag. Koriste tvoj pokret — hodanje, stepenice umjesto lifta, onaj jedan trening tjedno koji odgađaš — kao dodatnu pumpu. Kad previše sjediš, vene to osjete prve. Otud težina u nogama, oticanje, proširene vene.
A kapilare… to je kvartovska mreža ulica, skriveni prolazi, dvorišta. Tanke kao da su od jedne jedine stanice, ali razvučene kroz tijelo oko 100 000 kilometara. Tu se odvija prava razmjena: kisik i hranjive tvari ulaze u stanice, otpad i ugljikov dioksid izlaze van.
Praktično? Ako želiš da ove “ceste” traju: kreći se barem 30 minuta dnevno, pazi na sol, cigarete drži što dalje, a tlak provjeri češće nego Instagram — dugoročno spašava živce, bubrege i srce.
Sistemski i plućni cirkulacijski putovi
Kad god se zadihneš na stepenicama, sjeti se — tvoj krvožilni sustav odrađuje ozbiljan posao u pozadini.
U plućima prvo izbacuješ CO₂. Doslovno ga „istjeraš“ van pri izdisaju, kao kad se riješiš ustajalog zraka iz sobe. Taj CO₂ je otpad nakon što su stanice potrošile gorivo. Nije drama, samo ga treba izbaciti na vrijeme.
Onda dolazi bolji dio: u istim tim plućima puniš krv O₂. Kao kad na benzinskoj natočiš pun rezervoar prije puta. Svaki udah je mala nadopuna — što dublje dišeš, to bolja „servisna usluga“ za tijelo.
Plućne vene su ti pomalo nepravedno zapostavljene zvijezde. One vraćaju svježe natovarenu krv s kisikom ravno u lijevu pretklijetku. Odatle se krv šalje po cijelom tijelu: do kvadricepsa kad trčiš na tramvaj, do prstiju kad tipkaš poruke, do mozga dok glumiš da pratiš sastanak na Teamsu.
I tu je trik: dvije odvojene kružnice — plućna i sistemska — čuvaju ti izdržljivost i slobodu.
Jedna je kao gradski autobus (plućna): kratka relacija, stalno isti krug, samo razmjena plinova. Druga je kao autocesta (sistemska): duge rute, ozbiljna distribucija energije.
Ako želiš praktično iskoristiti tu arhitekturu: uspori disanje, produži izdisaj, pusti da se pluća do kraja isprazne… i daj tim dvjema kružnicama prostora da odrade svoje majstorstvo.
Krvni tlak, puls i ključne kardiovaskularne formule
Krvni tlak je malo kao Wi‑Fi signal u stanu — dok je dobar, ne razmišljaš o njemu. Kad pukne, onda je frka.
A odmah uz njega ide puls, tvoj ugrađeni metronom.
Ono klasično 120/80 mmHg nije neka sveta brojka, ali je dobar orijentir. Gornji, sistolički tlak, je trenutak kad se srce stisne i izbaci krv van. Donji, dijastolički, je faza odmora — srce „pusti ručnu“.
Puls? U mirovanju najčešće 60–100 otkucaja u minuti. Ako si rekreativac koji trči Jarun svako jutro, nije čudno da ti je i niži.
Meni je liječnica jednom rekla: „Ne vjeruj jednom mjerenju.“ I bila je u pravu.
Ako želiš znati gdje stvarno stojiš, uzmi kućni tlakomjer (onaj za nadlakticu, ne za zapešće), sjedni, odmori 5 minuta, pa mjeri svaki dan u isto vrijeme barem tjedan dana. Zapiši sve u bilježnicu ili aplikaciju — nije bitno je li to papir ili Google Keep, bitno je da imaš trag. Onda izračunaš prosjek.
Zašto sve to? Zato što brojke iznad 130/80 mmHg više nisu „ma to je od kave“, nego već ulaz u hipertenziju.
Prevodiću: veći rizik za srce, mozak, bubrege… i više vremena u čekaonici doma zdravlja.
Ako ti prosjek ispadne previsok, ne paničari, ali nemoj ni gurati pod tepih. Prvo razgovor s liječnikom — onda tek Google. Nikako obrnuto.
Komparativni krvožilni sustavi u životinja
Kad već znaš svoj tlak i puls, fora je napraviti mali reality check: kakav je tvoj „hidraulički sustav“ u odnosu na ostatak životinjskog carstva? Spoiler — ispada da si dosta dobro opremljen.
Tvoje srce radi u zatvorenom i dvostrukom sustavu. Ukratko: krv ide krug po plućima, pa krug po ostatku tijela. Kao da imaš dvije zasebne autobusne linije — jednu za „gorivo“ (kisik), drugu za dostavu po kvartovima. Rezultat? Možeš trčati za tramvajem na Savskoj i ne srušiti se nakon tri stepenice.
Ribe? One su old-school. Imaju jednostruki krvotok, jedno pretklijetko, jednu klijetku. Krv prođe kroz škrge, pokupi kisik i odmah dalje po tijelu — jedan krug, sporiji tempo. Dovoljno za plivanje, ne baš za polumaraton.
Mekušci i člankonošci igraju potpuno drugu igru. Njihov sustav je otvoren: umjesto krvi imaju hemolimfu koja doslovno kupa organe. Kao da ti antifriz šljapka po motoru bez cijevi. Nije precizno, ali je jeftino za održavanje.
Glavonošci (hobotnice, lignje) su drukčija liga. Više srca, ozbiljan tlak, gotovo „sportski paket“. Neki crvi idu još radikalnije — uopće nemaju krvotok, nego kisik prolazi difuzijom kroz tijelo.
Ako želiš praktikum: mjeri puls prije i nakon stepenica ili vožnje bicikla. Dok ti srce u par sekundi prebaci u „višu brzinu“, sjeti se da lignja za isto ima tri srca… ti to odrađuješ jednim.
Česte kardiovaskularne bolesti i strategije prevencije
Tvoj kardiovaskularni sustav može se činiti kao da „radi k’o švicarski sat“, ali baš taj sat najčešće počne kasniti kad ga godinama maltretiramo. Ne osjetiš ništa… dok odjednom ne osjetiš sve.
Ateroskleroza je klasik: LDL („loš“ kolesterol) lijepi se za stijenke arterija kao kamenac za slavinu. S vremenom se lumen sužava, protok krvi šteka, a rizik za tromb — i infarkt ili moždani udar — skače. I onda ti liječnik mirno kaže: „Tlak 150/95, trebamo pričati.“
Kad čuješ granicu 130/90, djeluje strogo, znam. I ja sam godinama ignorirao „malo povišen tlak“ dok nisam završio na hitnoj s glavoboljom koja je zvučala kao bušilica u zidu. Nije drama iz serije, nego vrlo konkretan osjećaj da ti srce lupa u sljepoočnicama.
Pretilost? To nije samo „par kila viška za more“. Svaki centimetar u struku iznad onog što znaš da ti je normalno, lagano stišće i tvoje žile, i tvoju slobodu kretanja. Manje stepenica, manje šetnji, više kauča — začarani krug.
Što možeš danas, bez filozofije? Kreni hodati 20 minuta dnevno, bez instagrama, samo ti i pločnik. Na tanjur ubaci pola povrća, mjeri tlak doma jednom tjedno, cigarete svedi na nulu, a HDL (onaj „dobar“) diži pokretom i maslinovim uljem umjesto majoneze.
Nije poanta živjeti kao asketa, nego da sutra možeš otići na Sljeme bez da ti srce piše žalbu.
