Klasifikacija algi može djelovati zbunjujuće, ali zapravo ima vrlo jasna pravila.
Alge dijelimo prema vrsti pigmenata, tvarima za pohranu hrane i građi stanične stijenke. Zelene alge imaju klorofil a i b te škrob, smeđe imaju klorofil c i fukoksantin te laminarin, a crvene fikobiline i floridejski škrob. Gledamo i prisutnost bičeva te stvarno evolucijsko podrijetlo.
Ako želiš shvatiti zašto „zelena” nije samo zelena, idemo redom kroz svaku skupinu.
Osnovne značajke i glavne skupine algi
Znaš one “zelene fleke” u moru kod Paga ili po kamenju na Jarunu? To ti je ulaz u svijet algi—daleko zanimljiviji nego što izgleda na prvu.
Alge su uglavnom vodeni, fotosintetski organizmi, ali nisu sve iste vrste “biljke”. Imaš dvije velike ekipe: prokariotske cijanobakterije (stare, tvrdoglave, praktički dino-veterani života na Zemlji) i eukariotske alge, koje svrstavaju među protiste. Zasad ih je opisanih više od 40.000 vrsta, ali realno, priroda uvijek krije još nešto u rukavu.
Zelene alge ćeš najlakše sresti u lokvama, potocima, akvarijima… i naravno, u moru. Smeđe i crvene alge su “gazde” Jadrana i oceana—one velike, poput morske salate ili onih “listova” što ti zapinju za noge dok plivaš.
A onda imaš mikroskopske zvijezde: dijatomeje i zlatno-smeđe alge. Ne vidiš ih, ali ti doslovno pune pluća: ogroman dio kisika koji udišeš dolazi od njih.
Mali trik za plažu: ako vidiš plavozelenu “jušku” uz obalu, pogotovo ljeti kad je voda stajaća i topla, može se raditi o cvjetanju cijanobakterija—taj dio bolje preskočiti za kupanje.
Kad ti se more čini “mutno”, često su u igri upravo ti mikroskopski fotosintetski radnici koji hrane cijele morske hranidbene lance.
Ukratko: bez algi nema ribe, nema kisika, nema ni onog mirisa mora zbog kojeg ti odmah proradi apetit za lignje na žaru.
Primarni kriteriji koji se koriste u klasifikaciji algi
Prvi susret s algama obično je onaj “okej, to je neka zelena juha, idemo dalje”.
Tek kad se malo uvučeš u priču, skužiš da iza tih “zelenih fleka” stoji dosta ozbiljan sustav razvrstavanja.
Ne dijelimo ih po tome jesu li nam “simpatične” na plaži u Srimi ili kvare fotku na Instagramu, nego po sasvim konkretnim stvarima.
Prvo — *pigmenti*.
Neke alge imaju klorofil a + b, druge guraju klorofil c, pa se tu ubacuju karotenoidi, fikobilini… To ti je kao da ljude dijeliš po tome koje boje tenisice nose, ali stvarno dosljedno.
Onda dolazi “špajza” u stanici: tko skladišti škrob, tko ulja, tko neke svoje egzotične rezervne tvari.
To dosta govori o tome kako žive, koliko mogu izdržati “na suho” i kako reagiraju na promjene u okolišu.
Bičevi? Itekako bitni.
Broj, duljina, način kretanja — kao prometne trake na aerodromu, samo u mikroskali.
Uz to gleda se sastav stanične stijenke: celuloza, silicijev dioksid, sluzavi omotač… svaka grupa ima svoj “građevinski materijal”.
I na kraju, možda najvažnije: ima li stanica pravu, organiziranu jezgru ili je sve razbacano po citoplazmi.
To je ona velika linija razdvajanja između jednostavnijih i “naprednijih” algi.
Ako ti se u moru sve još uvijek čini isto — to je normalno.
Razlika se počne vidjeti tek kad znaš *što* tražiš.
Pregled glavnih skupina algi (zelene, smeđe, crvene i ostale)
Prizor: stojiš iznad plićaka na Braču, gledaš dolje i sve ti je jedna velika „zelena juha“. Poznato? Bio mi je to godinama dojam mora — sve fino, sve pliva, ali pojma nemaš što je što.
Kad malo raščlaniš, priča postane puno urednija. Imaš zelene alge – to su „rođakinje“ kopnenih biljaka. Nose klorofile *a* i *b*, zato su ti one jarko salatno-zelene. Neke žive solo kao mikroskopski samotnjaci, druge rade prave male kolonije, kao gusto naseljena zagrebačka zgrada u podne.
Smeđe alge su već druga liga – to su ti morski „građevinari“. Čvrste, robusne, pune sluzi, prave podvodne šume u Istri i oko Cresa. Kad ti stopalo proklizi po nečemu skliskom na stijeni, velika je šansa da si upravo upoznao smeđu algu iz prve ruke.
Onda crvene. Zahvaljujući pigmentu ficoeritrinu, mogu „hvatati“ svjetlo koje druge ne mogu, pa bez problema žive dublje, tamo gdje je sunce već na izdisaju. Nisu nužno vatreno crvene — često su onako vino-tamne, kao loše osvijetljena butelja Plavca.
I napokon, moji favoriti: dijatomeje i zlatno-smeđe alge**. Mikroskopske, ali rade silikatne „oklope“ ljepše od većine nakita na Etsyju. U sebi skladište ulja, pa su cijeli mali svemiri za riblju hranu**, plankton, ribarima pola dnevnog ulova.
Ako sljedeći put u moru vidiš „samo“ zelenu kašu — vjeruj, gledaš čitav grad, samo bez karte.
Evolucijski odnosi i podrijetlo algalnih plastida
Ako ti more ljeti izgleda kao da je netko prolio gustu zelenu juhu po plićaku — tu već gaziš po priči starijoj od dinosaura. Doslovno, više od milijardu godina.
To što mi zovemo “kloroplast” u algama, zapravo je prastara zarobljena cijanobakterija koja je završila u tuđoj stanici… i ostala tamo za stalno.
Kod crvenih i zelenih algi stvar je još relativno “čista”: imaju primarne plastide s dvjema membranama. Kao stan s dvoja vrata, jasno znaš gdje ulaziš i izlaziš.
Onda dođemo do ekipe Chromista i Alveolata i tu kreće sapunica. Njihovi kloroplasti imaju četiri membrane — rezultat sekundarne endosimbioze. Ukratko: jedna alga progutala drugu algu, pa su obje ostale zajedno živjeti. Biološki “matrjoška”.
Najviše volim spomenuti kryptomonadine. One još čuvaju mali, skvrčeni ostatak jezgre te progutane alge — *nukleomorf*. Kao da u stanu još uvijek držiš kutiju od prošlog podstanara.
Dinoflagelati pak plastide mijenjaju kao mi mobitele; danas jedan tip, sutra drugi.
A onda tu je i Apicomplexa — paraziti, rodbina uzročnika malarije. Oni nose apikoplast, plastid koji više ne fotosintetizira, ali im je ključan za sintezu masnih kiselina.
Bez njega nema infekcije… što je liječnicima zlato, jer se upravo tu pokušava “presjeći” njihov životni ciklus.
Sljedeći put kad uđeš u onaj zeleni mulj do koljena — ne gledaš samo alge, nego čitav muzej endosimbioza pod nogama.
Primijenjeni aspekti: ekološke uloge, uporaba i studije slučaja
Ako su ti se alge do jučer činile kao nešto iz srednjoškolskog atlasa što skuplja prašinu na polici, vrijeme je da ih spustiš doslovno pod nos. Imaš ih na tanjuru, na koži, u šamponu pod tušem… i u svakom udahu koji povučeš.
One ti odrađuju preko pola kisika u atmosferi — dakle, svaki drugi dah je “sponzoriran” algama, ne šumama. U moru su kao konobari u prepunom kafiću: hrane sve živo, od najsitnijeg zooplanktona do riba koje ti završe na gradelama.
Kuhinja? Ako voliš sushi, već si na algama. Nori omotač oko makija, wakame u juhi u onim malim tokijskim bistroima po Zagrebu, pa čak i oni moderni “seaweed snack” čipsevi po bio dućanima — sve to su alge koje si pojedeš bez razmišljanja.
Meni su prve “uletjele” kroz posao: radio sam priču o dalmatinskom OPG-u koji od ostataka algi radi *gnojivo* umjesto da kupuje skupa umjetna. Čovjek mi je rekao: “Svaka kanta mi uštedi bar 15–20 € u sezoni.” Tlo bolje drži vlagu, manje navodnjavanja, manje živciranja.
A industrija? Kad vidiš na deklaraciji “agar”, “karagenan” ili “alginat” — to su ti alge koje zgusnu puding, jogurt, kremu za lice. U pročišćavanju otpadnih voda rade kao mali filteri: vežu teške metale i izvlače ih iz sustava.
Praktičan savjet za kraj: ako već jedeš ribu, ubaci jednom tjedno i malo algi u priču — kao salatu, juhu ili snack. Manje mesa, više mikroskopskih saveznika. Tijelo će ti zahvaliti, a more još više.
