Usporedba pridjeva (usporedba)

by Marria Beklavac
usporedba pridjeva objašnjena

Usporedba pridjeva važna je svima koji žele zvučati prirodno kad pišu ili govore hrvatski.

Kod usporedbe pridjeva imamo tri stupnja: pozitiv (visok), komparativ (viši) i superlativ (najviši). Jedno- i dvosložni pridjevi obično dobivaju nastavke -i/-iji i naj- (brz, brži, najbrži). Duži pridjevi češće koriste riječi više/najviše (više zanimljiv, najviše zanimljiv). Neki oblici su nepravilni: dobar – bolji – najbolji.

U sljedećim koracima pokazat ću ti jasne tablice i tipične pogreške koje većina ljudi radi.

Osnovni pojmovi i vrste pridjeva

Prije nego što krenemo rastavljati pridjeve na proste faktore, vrijedi ih “upoznati” kao ljude za stolom u kafiću.

Prvo ti upadnu u oči opisni pridjevi: lijep, zelen, bučan, umoran. To su oni koji boje rečenicu. Kažeš: *“stara kamena kuća”* i odmah osjetiš vlagu zida i vidiš pukotine. S tim pridjevima možeš se igrati — nešto je lijepo, ljepše, najljepše.

Onda dolaze posvojni pridjevi. To su oni “čiji je to?” pridjevi: bratov, Ivanov, mamina, Petrova. Ja sam, recimo, godinama govorio *“od Ivana auto”* umjesto *“Ivanov auto”* u formalnim tekstovima… dok mi lektor nije crvenom olovkom prežvakao cijeli članak. posvojni pridjevi ti odmah srežu višak riječi i zvuče urednije.

Treća ekipa — gradivni pridjevi. To su oni što ti kažu *od čega je nešto*, a ne *kakvo je*: srebrna žlica, drveni stol, plastična čaša. “Srebrna žlica” ne znači da je otmjena, nego da je od srebra. Mali detalj, ali stilistički važan.

Ako pišeš mail šefu, objavu za Instagram ili seminarski, igra je ista: pomiješaš ova tri tipa pridjeva kao dobar rižoto — malo opisa, malo posvojnosti, malo materijala — i rečenica odjednom zvuči živo, precizno i “tvoja”.

Tri stupnja komparacije: pozitiv, komparativ, superlativ

Kad jednom pohvataš pridjeve, sljedeći logičan korak je — „pojačavanje“. U hrvatskom to radimo kroz tri stupnja: pozitiv, komparativ i superlativ. Zvuči školski, ali koristiš ih doslovno cijeli dan.

Pozitiv je onaj miran, nenametljiv:

*„On je visok.“* Ništa usporedbe, samo suha činjenica. Kao kad kažeš da je kava topla. Ok, primljeno na znanje.

Komparativ već diže obrve:

*„On je viši od brata.“* Odjednom imaš natjecanje. Ne mora biti drama, ali netko vodi. U razgovoru to stalno radimo: *jeftiniji*, *brži*, *pametnija*. Kad biraš između dva stana, nećeš reći „stan je dobar“, nego „ovaj je svjetliji i tiši“.

Superlativ je, naravno, drama king:

*„On je najviši u razredu.“* Tu više nema dileme — to je vrh. U oglasima ga obožavaju: *najbolja ponuda*, *najbrža dostava*, *najpovoljnije cijene*. I da, najčešće pretjeruju.

Ja sam, recimo, na faksu u eseju napisao „vrlo najbolji primjer“. Profesor mi je samo podvukao i napisao: „Ili je najbolji ili nije — nema ‘vrlo’“. Superlativ ne treba štake, on sam po sebi znači maksimum.

Mali trik za kraj: kad nisi siguran što zvuči prirodno, naglas izgovori rečenicu. Ako zvuči kao loš TV oglas, vjerojatno pretjeruješ sa superlativima.

Pravila za tvorbu pravilnih komparativnih i superlativnih oblika

Kad već barataš pojmovima pozitiv–komparativ–superlativ, vrijeme je za onaj konkretni dio: *kako ih zapravo složiti da zvuče normalno, a ne kao loš Google prijevod*.

Kod većine redovnih pridjeva komparativ radiš dodavanjem sufiksa -iji:

brz → brži, tih → tiši, skup → skuplji.

Superlativ je onda “šlag na torti” s prefiksom naj-:

brži → *naj*brži, tiši → *naj*tiši.

Tu krenu prve zamke. Jednosložni pridjevi s dugim naglaskom ne vole taj dodatni “i”, pa uzimaju samo -ji:

tvoj → tvoji, moj → moji.

Kad to jednom čuješ naglas, sve sjedne — jezik ti se sam “posklizne” na pravilnu varijantu.

Jotirani pridjevi najčešće prate isti obrazac, ali s malim preokretom:

jak → jači, krhak → krhkiji (ovaj uvijek zbuni barem jednom u životu).

Onda dolaze oni koji se uče napamet, bez rasprave:

mlad → mlađi → najmlađi,

dobar → bolji → najbolji.

Tu više nema logike, kao s HŽ-ovim voznim redom — jednostavno prihvatiš.

Mali trik iz prakse: kad dvoumiš, *izgovori naglas*. Ako te komparativ “zapne” na pola jezika, velika je šansa da mu fali ili višak jedno “i” ili “j”.

Nepravilna usporedba i promjene osnove

Kod pridjeva sve izgleda lijepo i uredno… dok ne naletiš na one koji se prave važni. Redovni idu po špagi: dodaj -iji, -iji, -iji i gotova priča.

Ali onda dođu ovi:

  • dobar → bolji → najbolji
  • mali → manji → najmanji
  • velik, visok → veći, viši → najveći, najviši

I tu prestaje logika, kreće napamet.

Ja sam, recimo, na faksu na ispitu napisao “dobriji”. Profesor me samo pogledao onim pogledom “ti si dobar, ali je bolji onaj tko je učio”. I to mi je bio klik. Od tada te oblike ne analiziram — tretiram ih kao zasebne riječi. Kao da u rječniku stoje jedna ispod druge.

Praktičan trik: kad god osjetiš da bi ruka sama napisala “dobriji, manjiji, velikiji” — stani. Ako ti zvuči kao dijete iz osnovne škole, velika je šansa da je nepravilno.

U svakodnevnom govoru te oblike stalno čuješ: “to mu je najbolji frend”, “daj mi manji tanjur”, “on je viši od mene” — samo ih trebaš osvijestiti.

Ako učiš za ispit ili pišeš prijavu za posao, napravi si malu “crnu listu” nepravilnih pridjeva na papiru kraj računala. Dva dana ćeš škicati, treći dan više neće trebati.

Usporedni oblici priloga i negradivih pridjeva

Znaš kako te u školi nauče: pridjevi imaju stupnjeve — lijep, ljepši, najljepši — i tu priča stane. A prilozi? O njima se jedva govori. A zapravo, oni se ponašaju sasvim isto: *brzo* → *brže* → *najbrže*, *glasno* → *glasnije* → *najglasnije*, *rano* → *ranije* → *najranije*. Čista logika, kao kad na Spotifyju pojačavaš glasnoću — svaki put mrvicu više.

Ja sam godinama u tekstovima mirno pisao stvari tipa *najoptimalnije rješenje* i nitko se nije bunio… sve dok mi jedan zapetljani lektor nije ostavio komentar: „Optimalno ti je već vrh. Nema *naj* od vrha.“ I bio je u pravu, nažalost.

Pridjevi kao *minimalan*, *maksimalan*, *optimalan* već nose ideju krajnje mjere. To ti je kao da kažeš „najapsolutniji“ ili „najtotalniji“ — zvuči moćno, ali jezično šuplje. Zato su oblici tipa *najoptimalnije rješenje* jednostavno negramatični, koliko god dobro zvučali u PR brošuri.

Ako ti treba nijansa, radije reci:

  • *potpuno optimalno rješenje*
  • *što je moguće optimalnije rješenje*
  • ili jednostavno *bolje rješenje* (kad zapravo misliš „optimalnije“, ali znaš da to nije sretna riječ).

Dobra je fora: kad poželiš dodati *naj-* na nešto, stani na sekundu i pitaj se — postoji li uopće išta „iznad“ toga? Ako je odgovor ne, izbaci *naj* bez milosti.

Opisno uspoređivanje i česte pogreške

Kad kreneš pisati opise i usporedbe, engleski ti se ušulja u glavu prije nego što otvoriš dokument.

Znaš ono: “više sretan”, “više dobar”, “više moderan”… čisti prijevod iz “more happy”, “more good”. Hrvatski to ne voli.

Prvi korak — prepoznaj engleski utjecaj.

Kad god uhvatiš sebe da pišeš “više + pridjev” tamo gdje postoji normalan komparativ, gotovo je sigurno da te vuče engleski.

Napišeš: “Ovaj model je više praktičan.” A zapravo želiš: “Ovaj model je *praktičniji*.” Jedna riječ, puno prirodnije.

Ja sam jedno vrijeme u redakciji stalno pisao “više popularan među mladima”.

Urednica me jednom samo pogledala preko naočala i zaokružila “više”.

Od tad — “popularniji”. Uštediš prostor, a tekst diše.

Drugi korak — zamijeni opisne fraze pravim komparativom.

Umjesto “ima više bolji zvuk”, napiši: “zvuči *bolje*”.

Umjesto “više brz internet”, reci: “*brži* internet”.

Treći korak — vježbaj na stvarnim rečenicama.

Uzmi reklame, portale, letke iz dućana.

Prepiši tri rečenice i preradi ih tako da izbaciš “više + pridjev” gdje god je moguće.

Nakon par dana ovakve mini-vježbe, komparativi ti sami iskaču pod prste — i tekst ti zvuči kao da ga je pisao netko tko stvarno govori hrvatski, a ne Google Translate na kavi.

Vježbe korak po korak s rješenjima

Komparativi su kao teretana za jezik — ako samo gledaš u sprave, ništa od mišića. Moraš ih stvarno koristiti, na živim rečenicama, ne samo na suhoparnim popisima iz udžbenika.

Kreni banalno jednostavno. Uzmeš rečenicu:

„Ovo je brz vlak.“

Na papiru podvučeš „brz“, pa ispod napišeš: brži vlak, najbrži vlak. Radi to desetak puta. Dosadi ti, ali u jednom trenutku uhvatiš se da u poruci frendu automatski napišeš „moj je bolji prijedlog“ umjesto „više dobar“. E tu znaš da je sjelo.

Ne preskači nepravilne, oni su ti kao one sprave u kutu teretane koje svi izbjegavaju.

Dobar → bolji → najbolji

Loš → gori → najgori

Nema „dobriji“ ni „najlošiji“, koliko god ti se potkrade kad tipkaš na mobitelu.

I još jedna caka: neki se pridjevi uopće ne stupnjuju. „Minimalan budžet“, „maksimalan napor“ — to jednostavno ostaviš na miru, nema *minimlaniji* ni *maksimlaniji*. Zvuči kao loš slogan za akciju u Lidlu.

Praktičan trik: nakon svake mini‑vježbe uzmi dvije minute i sam si provjeri rješenja. Bez Googlea. Tek kad se sam ispraviš, mozak to stvarno upiše… kao kad jednom krivo parkiraš pa cijeli život pamtiš tu kaznu od 40 €.

Sažetne tablice, savjeti i zadaci u stilu ispita

Ajmo komparativ složiti tako da ti stvarno ostane u glavi, ne samo „za ispit“.

Prvo, baza: pozitiv je običan oblik — *lijep, brz, pametan*.

Onda dolazi komparativ na *-iji / -ji*:

*lijep → ljepši, pametan → pametniji, skup → skuplji*.

Na to samo nalijepiš naj- i dobiješ superlativ: *najljepši, najpametniji, najskuplji*.

Ono što zezne većinu? Nepravilni:

*dobar – bolji – najbolji, loš – gori – najgori, malen – manji – najmanji, velik – veći – najveći*.

Ja sam na faksu tri puta fulala „veći od mene“ i napisala „veće od mene“… profesor je samo nacrtao upitnik.

Otad uvijek prvo čujem u glavi, tek onda pišem.

Bitno:

Uspoređuješ samo opisne pridjeve (*veći stol, pametniji student*), ne one tipa *ovaj, onaj, moj*.

Padeži ostaju isti kao u pozitivu:

*Vidim lijep stol → Vidim ljepši stol.*

*Divim se lijepom stolu → Divim se ljepšem stolu.*

Ako želiš kratki „šverc-papirić“ za ispit, napravi si mini list: par redaka pozitiv–komparativ–superlativ, ubaci dobar/bolji/najbolji i velik/veći/najveći, pa svako jutro preleti pogledom.

A za vježbu? Napiši 5 rečenica iz svog života: tko je pametniji, brži, gori vozač, bolji kuhar… to se pamti puno jače od suhoparne tablice.

Moglo bi vam se svidjeti