Stručnjak za jezik: tražite razliku između pravopisne i izgovorne varijante riječi za nezakoniti prijenos.
Korektno: krijumčarenje (imenica), krijumčariti (glagol). Česta pogreška: *krijumčar* nije standardan; *krijumćariti* je netočno jer miješa suglasničke skupove i mijenja značenje ili stil. Provjeravam izvore i čitam naglas za sigurnost.
I dalje ću objasniti kad i zašto pogreške mijenjaju ton.
Pravopisna i gramatička osnova
Kad pričamo o riječi koja označava krijumčarenje, krenimo od izvora: glagol je krijumčariti — ne *krijumćariti*. To zvuči sitno, ali štedi glavu kad pišete i kad govorite… jer jedan č ili ć mijenja ton i – često – smisao.
Ja sam to naučio još na ispitu iz jezika, pa kasnije korigirajući tekstove za lokalni list; uvijek ističem: prezenti, infinitivi i imenice prate standardne obrasce. Dakle: krijumčarim, prokrijumčariti, krijumčarenje, krijumčar/krijumčarka. *Krijumčarski* je pridjev.
Zašto č ostaje? Zato što dijakritik drži glas i značenje na mjestu, kao prometni znak na skretanju. Ako želite praktičnu zbrku izbjeći — kopirajte iz rječnika, ili držite naviku: uvijek pišite krijumčariti. Ne može škoditi.
Praktična primjena u rečenicama
Kad objasnite pravilo o *č* u tvorbi riječi, najbolje je skočiti pravo u rečenice — najviše se uči iz primjera.
Evo kako to izgleda u praksi: “On krijumčari robu preko granice da izbjegne carinu.” Jasno je tko radi radnju i zašto… i odmah se osjeti nijansa.
Krijumčariti je proces, neutralniji. Prokrijumčariti ima prefiks koji često naglašava dovršenost, kao kad kažeš: *Prokrijumčario je paket preko luke* — to zvuči kao da je akcija već završena i s nekim trikom u pozadini.
Savjet prijateljski, ali ozbiljan: uvijek provjeri kontekst i pravopis č — pogreška mijenja značenje.
Ako ti treba praktičan set rečenica za vježbu, mogu složiti 8-10 primjera u tonu novinskog izvještaja ili razgovora s taksistom. Hoćemo li to odmah?
Najčešće greške i razlikovanje
Nešto o toj zamornoj riječi krijumčariti — kao da nam stalno izmiče slovo č. Vidio sam to u novinama, na forumima, pa i u tuđim SMS-ovima: ljudi pišu *krijumćariti* ili izostave č. Sitnica? Nije.
Korijen je krijumčar‑, ne krijumćar‑. Kad hoćemo naglasiti dovršenu radnju, prirodno dodamo prefiks: prokrijumčariti — *da, baš tako*, ne prokrijumčarovati ili slično. Oblik vrijeme‑osoba treba paziti: ja krijumčarim, on je prokrijumčario, krijumčarenje.
Moj trik: usporim tipkanje i pročitam naglas kao da pišem naslov u Jutarnjem. Dvosmislene zamjene stvaraju probleme u značenju — pa se bolje poslužiti rječnikom nego improvizirati. I da — vježba pismenosti plaća se povjerenjem čitatelja.
