Čitate li ili izgovarate — pravo je pitanje za jasnoću jezika.
Pisani oblik je konačan za pravopis i gramatiku; izgovor je promjenjiv i praktičan (provjerite korijen ili rječnik kad sumnjate; vježbajte minimalne parove naglas da trenirate sluh).
I ja ću nastaviti objašnjavati kako to primijeniti u pisanju i govoru.
Pravopisna i gramatička osnova
Kad slušate nekoga iz Zagreba ili Slavonije kako izgovara čitanje i čitatelj, čini vam se da je sve jasno — ali zašto baš č, a ne ć? Ne događa se to iz hira.
Pokušat ću bez školskog žargona: /č/ i /ć/ su kao rođaci koji se ponašaju slično, ali imaju različite gene. U govoru se ponekad “ispeglaju” i zamijene, posebno u regijama, ali standard traži razliku.
Povijest jezika i korijenski obrasci odlučuju koji grafem ide gdje. Kad znaš o kojem korijenu riječ dolazi, možeš predvidjeti pravopis — i rijetko griješiš. Ja sam jednom napisao pić umjesto pič (da, sramota) i od tada pazim.
Zaključak? Pravila nisu birokracija — pomažu ti da znaš zašto pišeš baš tako.
Praktična primjena u rečenicama
Kad pišeš rečenice s č ili ć, cilj nije puki pokaz, nego da se čitatelj odmah snađe. Zato koristim žive primjere koji otkriju zašto ide *č*, a ne *ć* — ne teorija, nego praksa: *Voljela je čitati.* *Čitate li vi išta osim objava?*
Pogledaj korijen riječi. Provjeri infinitiv. Ako je glagol u infinitivu s -ti, često ćeš dobiti č u izvedenici. Ne vjeruj samo intuiciji — provjeri izgovor i pisanje zajedno: izgovori naglas, osjeti zvuk.
Savjet iz prakse: piši kratke, svakodnevne rečenice (poruke, opise kave u kafiću, naslove). Čitaj standardne izvore — novine, HRT, knjige. I da, i ja sam prije brkao kuću i kuča… sada znaš zašto nije isto. Vježba skida nesigurnost.
Najčešće greške i razlikovanje
Kad slušate nekoga kako kaže “kuća” pa pročitate “kuča”, to nije greška iz zla volje — to je glas koji vara olovku. I meni se dogodilo: napisao sam “priča” umjesto “prića” kad sam žurio i oslonio se na sluh… pa sam se smijao sam sebi.
Kako to popraviti? Najbolje je slušati razliku: č je oštriji, malo kao grubi klik; ć je mekši, gotovo šaptajući. Vježbam minimalne parove — č/ć — dok pijuckam kavu. Rječnik nije dosadan: provjeri nepoznate riječi. Uči pisane oblike čitanjem: “čitati”, “čitanje” u očima ostaju duže nego zvuk. Ciljaj na standardni izgovor, ali nemoj ubiti svoju regionalnu bojicu.
Kratko: slušaj, vježbaj parove, provjeri u rječniku. Malo discipline, puno pažnje — i manje sramote pri slanju poruka.
