Pridjevi određenog i neodređenog vida ključni su ako želim da me netko točno razumije na hrvatskom.
Kad kažem “ovaj teški zadatak”, koristim određeni pridjev i odgovaram na pitanje “koji točno?”. Kad kažem “neki teški zadatak”, biram neodređeni pridjev i odgovaram na “kakav?”. U hrvatskom se to vidi u nastavcima (dobar/dobar‑onaj, neki dobar) i u kontekstu rečenice.
Ako ovo zvuči sitno, pri prvom testu iz gramatike vidjet ćeš koliko bodova ovisi o tim nijansama.
Osnovni pojmovi: Što su određeni i neodređeni pridjevi?
Kad pričaš o određenim i neodređenim pridjevima, zapravo pričaš o tome *koliko jasno pokazuješ prstom* na neku stvar. To je cijela filozofija.
Određeni pridjevi su za stvari koje su svima u priči već poznate. Kažeš: “ona zelena kapa”, “onaj mali pas”, “taj plavi kišobran što stalno zaboraviš u tramvaju”. Tu se već zna *koja* kapa, *koji* pas. Često stoje uz pokazne zamjenice (taj, ovaj, onaj), vlastita imena ili neke stručne, “fino zapakirane” pojmove.
U gramatici će ti reći da takvi oblici idu po onoj pridjevsko‑zamjeničkoj deklinaciji, ali realno — to znači da se ponašaju kao da su napola pridjev, napola zamjenica.
Neodređeni pridjevi su za stvari koje tek ulaze na scenu. Kažeš: “neka zelena kapa”, “jedan mali pas”, “neki čudan miris iz kuhinje”. Znači: ne znaš točno koji, ili je sugovorniku svejedno. Ti oblici se često sklanjaju kao imenice, pa ti zvuče “teže”, robusnije.
Ja sam, recimo, godinama u tekstovima maltretirao čitatelje s “taj” i “ovaj”, dok mi urednica nije rekla: *“Ako ga prvi put spominješ, nemoj ga tretirat kao starog prijatelja.”*
Od tada si u glavi radim brzi test:
– Je li toj osobi ta stvar već poznata? — Ako da, idem na određeni: “taj stari most”.
– Ako nije, krenem neodređeno: “neki stari most u selu”.
Isprobaj to u svojim mailovima ili objavama. Nakon par dana uhvatit ćeš se kako automatski biraš pravi tip pridjeva — kao kad u kafiću više ni ne gledaš jelovnik, već znaš što naručuješ.
Postavljanje pravog pitanja: „Kakav?“ nasuprot „Koji?“
Znaš gdje se većina ljudi zalomi s pridjevima? Ne kod padeža, nego kod krivog *pitanja*.
Ako u glavi postaviš krivo pitanje, rečenica ti ispadne muljava, kao loš naslov na portalu.
Trik je zapravo jednostavan: u glavi treba birati između “Kakav?” i “Koji?”.
Kad pitaš “Kakav?”, ti tek *uvodiš* nešto u priču. Nova informacija, prvi kadar u filmu: *visoko drvo, zanimljiva knjiga, nervozan pas, hladna kava*. Nitko prije nije znao ni za to drvo ni za tu knjigu — ti ih tek slikaš riječima.
A “Koji?” je za stvari koje su već “u opticaju”. Već smo ih spomenuli, pokazali prstom, čitatelj ih ima u glavi: *ono visoko drvo kraj škole, ta zanimljiva knjiga koju si kupio u Profilu, onaj nervozan pas s trećeg kata*. Tu više ne crtaš novo, nego preciziraš *koje točno*.
Ja sam na faksu stalno miješao to dvoje. Profesorica bi me hladno zaustavila: “Dobro, *kakvu* knjigu ili *koju* knjigu? Jesu je već vidjeli ili sad prvi put čuju za nju?” I tu mi je kliknulo.
Ako zapneš, pitaj se naglas:
– Uvodim li nešto novo? → KAKAV?
– Podsjećam na već poznato? → KOJI?
Kad pogodiš pravo pitanje, poruka sjeda na mjesto — rečenica zvuči kao da zna što radi.
Oblici i završeci određenih pridjeva
Sad dolazi onaj konkretan, “školski”, ali zapravo jako praktičan dio: oblici i završeci određenih pridjeva. Znaš one završetke koji iskaču sa svih jumbo plakata i portala: državni, današnji, gornji, politički, studentski… To su ti oblici na -ski, -ji, -nji, -šnji i ono suho završno -i u nominativu muškog roda.
Kod njih nema puno filozofije: oni ti označuju *onaj već poznati* pojam. Ne kažeš “neki ispit”, nego državni ispit — svima je jasno koji. Ne “bilo koja ruža”, nego ona crvena ruža koju već imaš u glavi. Čim pridjev tako precizno pokazuje na nešto, ponaša se kao zamjenica. Zato se i sklanja po zamjeničkoj deklinaciji, uredno prati rod, broj i padež imenice, kao vjerni pas koji ti stalno hoda uz nogu.
Iskreno, jednom sam na faksu napisao “državnog ispit” (bez -i) i profesor je to zaokružio crvenom kao da sam mu parkirao na mjesto. Tad sam si zauvijek utisnuo: ako pridjev zvuči “kao zamjenica” — *taj, ovaj, onaj* — i nosi taj famozni -ski, -nji, -ji ili -šnji, tretiraj ga kao malu zamjenicu u pratnji imenice.
Mali trik za kraj: kad god se pitaš kako ga skloniti, prvo probaj sa “taj”. Ako ti paše “taj ispit – tog ispita – tom ispitu”, onda ćeš i “državni” saviti po istom obrascu. I gramatika ti odjednom prestane biti bauk.
Oblici i nastavci neodređenih pridjeva
Indefinitni pridjevi zvuče kao nešto iz gramatičkog laboratorija, ali u praksi su ti kao filteri na Instagramu — njima “dotjeraš” imenicu kako ti paše u tom trenu.
Najprije osnova: u pravilu se sklanjaju po imeničkoj deklinaciji. Dakle, ponašaju se kao mala, prilagodljiva imena — mijenjaju se kroz padeže, broj i rod, potpuno uredno, bez izmotavanja.
Ono što ih odaje su nastavci -ov, -ev, -in:
*očev kaput, sestrin stan, nečiji auto, svačije mišljenje*.
Uvijek malo “mirišu” na pripadanje, ali još ne znaš točno kome. To je ona situacija kad u tramvaju čuješ: “Netko je zaboravio kišobran” — *netko*, ali tko? Nije ti poznat, ali je dovoljno određen da ga zamisliš.
Tu je njihova čar: u rečenici donose novu, još neograničenu osobinu. Nisu to već poznati likovi, nego novi “igrači” u priči.
Kad kažeš:
– “Neki tip me jučer zaustavio.”
odmah dižeš dramaturgiju. Da si rekao samo “tip”, pola napetosti bi nestalo.
Ja sam, recimo, na faksu stalno pretjerivao s njima: sve je bilo *neki*, *nečiji*, *svakakav*.
Profesorica me jednom zaustavi: “Ako ti je sve ‘neko’, znači da nije važno.” Od tada ih koristim svjesno — kao začin.
Praktično pravilo za tebe:
kad želiš naznačiti osobinu, ali je ne “zabetonirati” — posegni za tim *nečijim, nekim, svakakvim*… i tekst ti odmah djeluje življe, razgovornije, “ljudskije”.
Slaganje s imenicama: rod, broj i padež
Kamen temeljac hrvatske rečenice nije ništa mistično — to je ono dosadno, vječno *slaganje pridjeva s imenicama*. Rod, broj, padež. Tri riječi koje su ti možda ubile volju za životom u petom osnovne, ali bez njih rečenica škripi.
Pridjev ti mora hodati uz imenicu kao dobro usklađen par na špici: muški, ženski ili srednji rod, jednina ili množina, pravi padež.
U nominativu kažeš: lijep grad, lijepa kuća, lijepo selo.
U akuzativu odjednom: vidim lijep grad, vidim lijepu kuću, ali i dalje lijepo selo. Sitnice, ali mijenjaju cijelu sliku.
Jednom sam u tekstu za portal napisao “našeg lijepi grad”. Lektor mi je samo poslao mail s jednom rečenicom: “Grad ti je lijep, ali ti padeži nisu.” Bilo mi je dosta neugodno, pogotovo kad znaš da te čitaju ljudi koji se pale na svaku jezičnu grešku više nego na derbi Dinamo–Hajduk.
Zašto ti ovo uopće treba?
Jer kad ti se pridjevi i imenice lijepo poslože, rečenica diše. Možeš pisati slobodnije, igrati se stilom, rastavljati red riječi, a čitatelj svejedno točno zna tko što kome radi.
Mali trik: kad zapneš, naglas izgovoriš rečenicu. Ako ti u uhu zazvuči “krivo”, vjerojatno se baš pridjev i imenica ne slažu kako treba.
Reagiraj na taj šum — to ti je jezična “check engine” lampica.
Predikat i atribut: položaj pridjeva u rečenici
Kad pričaš o pridjevima, igraš se zapravo s reflektorom u rečenici. Gdje ga staviš – tamo publika gleda.
Prvo: obrati pažnju na *naglazak*.
“To je zanimljiv film” i “Film je zanimljiv” nisu ista stvar. U prvom slučaju “zanimljiv” je kao etiketa na proizvodu u Konzumu. U drugom – zvučiš kao da sad daješ svoj sud, nakon gledanja, s kauča i kokica. Jedno je *opis*, drugo je *zaključak*.
Ja sam godinama u tekstovima trpao pridjeve ispred imenice, onako školski: “važna odluka, bitan sastanak, ključna promjena”. Onda mi je urednica jednom precrtala pola teksta i ostavila: “Odluka je važna.”
I stvarno – odjednom zvuči kao poruka, ne kao ukras.
Ako želiš to uvježbati, radi ovo: uzmi rečenicu iz bilo kojeg portala (Index, Telegram, Jutarnji), prepiši je, pa je preokreni.
“Teška kriza pogađa turistički sektor” → “Kriza je teška za turistički sektor.” Osjeti gdje ti više “zvoni”.
Na kraju, biraj poziciju prema poruci koju želiš pojačati:
– treba ti brzi opis, informacija “u hodu”? Idni pridjev: “mladi glumac”, “novi zakon”, “duga procedura”.
– želiš naglasiti stav, ocjenu, emociju? Gurni u predikat: “Film je loš.”, “Ova odluka je opasna.”
Igra je jednostavna… ali razlika u tonu može biti kao između naslova na portalu i iskrenog razgovora za stolom.
Posebne skupine: vlastita imena, tehnički pojmovi i komparativi
Kad uđeš u “posebne zone” jezika, igra se odmah pooštri. Više nije ono lagano “neki lijep dan”, nego kirurgija: milimetri odlučuju.
Krenimo od imena. Kod “Karlo Veliki”, “Mali princ”, “Crno more” — pridjev ti je praktički zakucan. Ne kažeš “jedan veliki Karlo”, kao što ne kažeš “neko Jadransko more”. To su etikete, kao natpisi na vratima: ili piše točno, ili nema smisla. I još k tome, taj pridjev se često ne miče ni da ga moliš — ostaje isti u svim rodovima i brojevima, kao prezime.
Strukovni izrazi rade istu foru. U matematici imaš pravokutni trokut, u fizici jednoliko ubrzano gibanje, u novinama parlamentarni izbori. Tu ne biraš stil, nego termin. Ako ga razvodniš, zvučiš kao da si prvi put otvorio udžbenik.
A komparativi i superlativi? Oni su ti kao finale Lige prvaka. Bolji, jači, najveći — uvijek love “onog jednog” po svojstvu. Kad kažeš “najbolji kafić u kvartu”, svi znamo da ne misliš na četiri mjesta, nego na ono jedno gdje ti konobar donese kavu bez da pita.
Mali trik za praksu: kad god osjetiš da pridjev funkcionira kao ime ili stručni naziv, gotovo sigurno ide “određeno”.
Kad opisuješ nešto usputno, otvoreno, tek “jednu od mnogih” stvari — tu ti se vraća neodređeni.
Uobičeni sufiksi i njihova uloga u prepoznavanju vrste pridjeva
Znaš kako na meniju odmah gledaš cijene i kalorije, ne čitaš poeziju oko toga? Slično ti je s pridjevima. Ako ti padeži i određeni/neosređeni oblici zvuče kao gramatička teorija iz pakla, sufiksi su mali šalabahter zalijepljen na kraj riječi.
Gledaj repove riječi.
Kad čuješ: *politički, državni, europski, ljetni, predbožićni* — to su ti uglavnom „određeni“, vezani uz nešto konkretno, već poznato. Sufiksi tipa -ski, -ji, -nji, -šnji često se lijepe za imenice koje već imaš u glavi: *država → državni proračun*, *Hrvatska → hrvatski jezik*. To je kao kad u WhatsApp grupi svi znaju na kojeg „Marka“ misliš, pa ne moraš dodavati prezime.
S druge strane, *Markov, susjedov, mačji, mamin* — to su ti više „neosređeni“, općenitiji posvojni. Sufiksi -ov, -ev, -in nose osjećaj da opisuješ nešto što pripada nekome ili nečemu, bez da to širiš na cijelu kategoriju. *Mačji pogled* nije znanstveni termin, to je samo vibe.
Mali trik iz redakcije: kad pišem kolumnu i zapnem, doslovno si izgovorim naglas:
– Je li ovo neka opća osobina ili konkretan, „službeni“ opis?
Ako zvuči kao naslov u Jutarnjem — često ide onaj određen tip (*politički govor*).
Ako zvuči kao ogovaranje u tramvaju — obično završi na *-ov, -ev, -in*.
I na kraju, nema policije za pridjeve. Bitno je da si gramatično točan — nijansa stila je već tvoj potpis, ne profesorova ocjena.
Tipične pogreške i kako ih izbjeći na ispitima
Najviše bodova na pridjevima ne ode na „čudovišne“ gramatičke zamke, nego na banalije zbog kojih se poslije lupaš po čelu u tramvaju.
Prvo si postavi ono dosadno, ali ključno pitanje: opisuješ li *nešto konkretno* ili *bilo što takvo*?
„On je dobar učenik“ i „To je onaj dobri učenik**“ nisu ista stvar. Uz *taj, ovaj, onaj* i uz vlastita imena — *ona pametna Ana, taj dosadni Zagreb–Split bus* — gotovo uvijek ide određeni** pridjev. Ako zaboraviš ono „-i“ na kraju, profesor će ti to pojesti za doručak.
Ja sam jednom na testu napisao: „Sreo sam novog profesor“ — i zbunio i sebe i ispitivača.
Jedan padež, jedan rod, jedan broj… i tri crvena minusa. Slaganje u rodu, broju i padežu nije ukras, to ti je prometni znak. Kad ga preskočiš, završavaš u gramatičkom jarku.
Praktično rješenje? Ne juriti.
Kad dekliniraš, *naglas* si prođi cijeli niz: s kim/čim, bez koga/čega… i odmah uz to stavljaj pridjev. „Bez novog profesora“, „s novim profesorom“. Ako negdje zapne na uhu, vjerojatno je krivo.
I jedna fora navika: podvuci si u zadatku sve pridjeve i provjeri ih *nakon* što završiš.
Dvije minute, tri ispravljene gluposti. Tu se često krije razlika između 3 i 4.
Zadaci za vježbu s rješenjima korak po korak
Sad dolazi onaj dio koji te na ispitu stvarno može izvući — konkretni zadaci, a ne teorija koja ti se vrti po glavi u tri ujutro.
Krenimo redom, kao da rješavamo skriptu u menzi.
1. „Vidim lijepu kuću“ — s pokaznom zamjenicom
Preoblikuješ u:
„Vidim *tu* lijepu kuću.“ ili „Vidim *onu* lijepu kuću.“
Što se mijenja?
Dodavanjem *tu/onu* preciziraš *koju* kuću vidiš. Više nije bilo koja lijepa kuća, nego konkretna — ona preko puta Konzuma, recimo. Pokazna zamjenica preuzima ulogu „lasera“: usmjerava pogled na *jedan* predmet.
—
2. Podcrtaj pridjeve i označi: koji? / kakav?
U rečenici:
„On je kupio novi crni automobil.“
- novi → *kakav?* (opisuje osobinu, stanje)
- crni → *kakav?*
- automobil nije pridjev, iako ga studenti vole „uloviti“ iz navike.
Ja sam jednom na ispitu podcrtao i imenicu — još se sjećam pogleda asistentice…
—
3. Usporedba deklinacija + tvoji primjeri
Usporedi, recimo:
„ovaj lijepi stan“ vs. „taj lijepi stan“ — sve se mijenja po padežima, *oba* dijela: i pokazna zamjenica i pridjev.
Npr.:
- N: Ovaj lijepi stan je moj.
- G: Nema ovog lijepog stana.
- D: Približavam se tom lijepom stanu.
Praktičan trik: piši kratke rečenice iz svog života — „Ovu tešku knjigu nosim u tramvaju“, „Onaj zadnji ispit bio je težak“ — mozak puno bolje pamti ono što *živiš*, a ne ono što samo podcrtavaš.
