Prezentsko trajno vrijeme

Present Continuous ti treba kad želiš jasno reći što se događa baš sada, ali i što je već dogovoreno za blisku budućnost.

Present Continuous gradim s “am / is / are” + glagol + “-ing”: “I am working”, “She is studying”, “They are playing”. Koristim ga za radnju sada, privremene situacije, već dogovorene buduće planove (“I am meeting Anna tomorrow”) i dosadne, ponavljajuće radnje (“He is always interrupting”).

U nastavku ću ti pokazati najčešće pogreške i kratke trikove da ovaj oblik koristiš automatski.

Definicija i glavne uporabe prezenta kontinuiranog oblika

Prezent kontinuirani zvuči kao nešto iz gramatičkog laboratorija, ali u praksi — to je onaj *živi* engleski koji čuješ u serijama, na TikToku, u jednom prosječnom razgovoru u HNK-ovu foajeu.

Koristiš ga kad govoriš o stvarima koje se događaju sada ili “ovih dana”.

Tipične scene:

– sjediš u tramvaju 17, mobitel u ruci: *“Čitam tvoju poruku.”* (*I’m reading your message.*)

– frendica te zove dok kuhaš: *“Kuham, nazvat ću te kasnije.”* (*I’m cooking, call you later.*)

Ali tu ne staje. Prezent kontinuirani je i za *privremene faze*. Ne nešto zauvijek, nego:

*“He’s living in New York this month.”*

Znači, nije se preselio zauvijek, samo je “na privremenom radu u inozemstvu”.

Ono što mnoge zbuni — koristi se i za fiksne buduće planove.

Kad jednom u kalendar ubaciš sastanak, koncert ili dejt, engleski to često obuče u present continuous:

*“I’m meeting Sam tomorrow at 6.”*

To zvuči konkretnije od običnog *“I will meet…”*; kao da već imaš kartu za kino u džepu.

I još jedna stvar koju ljudi preskaču: postupne promjene.

Cijene? *“Prices are rising.”*

Vrijeme? *“It’s getting colder.”*

Tvoj engleski? Nadam se: *“It’s improving.”*

Ja sam godinama uporno govorio *“I live in London this month”* pa su me gledali kao da se stalno selim.

Kad sam prešao na *“I’m living in London this month”*, sve je sjelo na mjesto.

Sitna razlika u obliku, ogromna u dojmu.

Tvorba sadašnjeg kontinuiteta: glagol To Be + glagol s nastavkom ‑ing

Present Continuous je onaj lijepi gramatički alat kad želiš reći što se *upravo sada* događa. Nije nuklearna fizika, više kao slaganje LEGO kockica.

Osnova je ova mala tablica:

Dakle: to be + glagol + -ing.

“I am walking”, “You are dancing”, “They are working”… i odjednom engleski zvuči kao Netflix, a ne kao stari udžbenik iz 1994.

Negacija? Samo ubaciš not iza “to be”:

• *I’m not working.*
• *They are not listening.* (klasična scena na sastanku u uredu)

Pitanja? Malo engleske akrobatike — zamijeniš redoslijed:

• *Are you working?*
• *Is she reading?*

Jednom sam na intervjuu rekao *“I work now in marketing”* umjesto *“I’m working in marketing now”*. Nije smak svijeta, ali zvuči kao da čitaš s Google Translatea, znaš ono… malo “drveno”.

Mali trik za vježbu:

Dok ovo čitaš, opiši naglas što radiš:

*I’m sitting, I’m reading, I’m learning English, I’m maybe procrastinating…*

Zvuči glupo kad pričaš sam sa sobom, ali mozak to pamti brže nego još jednu tablicu u bilježnici.

Pravila pisanja za dodavanje nastavka -ing glagolima

Kad u engleskom kreneš lijepiti -ing, to nije samo “dodaj rep i bok”. Postoje sitna pravila koja ti ili spase živce… ili ti razvale test iz gramatike.

Prvo ono najčešće: glagoli koji završavaju na -e. To -e leti van:

*make → making*, *write → writing*.

Ja sam na faksu uporno pisao *writeing* i čudio se crvenim krugovima po papiru.

Onda dolaze oni kratki, jednosložni: jedan kratki vokal + jedan suglasnik na kraju. Tu se suglasnik udvostručuje — kao kad ti konobar donese još jedan račun.

*run → running*, *sit → sitting*, *swim → swimming*.

Ako vokal nije kratak (tipa *keep*), nema duplanja: *keeping* je sasvim dovoljno dramatično.

Mala iznimka koja uvijek nekoga ulovi: *lie*. Ne ide *lieing*, nego *lying*. U glavi zvuči nelogično, ali vizualno — puno čišće.

Glagoli na -y su laganini. Ništa ne mijenjaš: *play → playing*, *study → studying*. Tu se stvarno možeš “isključiti”.

A onda famozno -c na kraju: da izbjegneš čudan izgovor, ubaciš k prije -ing:

*panic → panicking*, *picnic → picnicking*.

Prvi put kad sam vidio *panicking*, mislio sam da je tipfeler u udžbeniku.

Ako ovo uđe u mišićnu memoriju, više ne razmišljaš. Pišeš mail šefu, poruku na Slacku, caption za Instagram — i pravopis ti ne krade vrijeme.

Potvrdne rečenice u prezentu kontinuiranom

Kad god pričaš o present continuousu, razmišljaj o engleskom kao o live prijenosu — ništa snimljeno, sve ide “uživo”. Radnja traje *sad*, ne jučer, ne sutra.

Struktura je zapravo banalno jednostavna: subject + am/is/are + verb-ing. To je to. Englezi od toga rade dramu, ali kostur je uvijek isti.

Primjeri?

– I am working now.

Tipična rečenica kad ti šef pošalje poruku na WhatsApp, a ti zapravo skrolaš Instagram… ali gramatika ti je besprijekorna.

– You are learning English at the moment.

Ovo si doslovno ti dok čitaš ovaj tekst. Radnja traje, nije navika, nije hobi “općenito”, nego baš *trenutno*.

– She is reading a book.

Ne znači da voli knjige, nego da je sad s knjigom u ruci. Kao kad nekog zatekneš s “Bridgerton” paperbackom u tramvaju.

– They are currently making music.

Zvuči kao da su negdje u podrumu s gitarom, Abletonom i preglasnim zvučnicima — i to se događa upravo sada.

Mali trik iz prakse: kad god u glavi čuješ “sada, trenutno, baš ovaj tren”, vrlo je vjerojatno da ti treba present continuous.

Ako kažeš *I work now*, to zvuči kao da radiš u cirkusu po ugovoru, a ne da si upravo nakačen na Zoom i čekaš da sastanak završi.

Negativne rečenice u prezentu kontinuiranom

Kod negacije u Present Continuousu sve se vrti oko glagola *to be*. Ako njega zezneš, cijela rečenica zvuči kao loš prijevod s Googlea.

Osnovni primjeri su sasvim pitomi:

• You’re not working now. — Znači, *trenutno* ne radiš, možda visiš na Instagramu.
• They aren’t coming. — Oni ipak ne dolaze, plan propada.
• She isn’t studying tonight. — Večeras nema učenja, vjerojatno Netflix.

Bitno: uvijek ide subjekt + am/is/are + not + glagol-ing. Ne obrnuto, ne “You not working”, to je već polu-Tarzan.

Ono što je zanimljivije je kad ubaciš prigovor, mali *pasivno-agresivni* začin. Tu uskače “always”:

• He’s not always listening. — Nije da *nikad* ne sluša, ali često je na nekoj drugoj planeti.
• He’s always forgetting my birthday. — Svake godine isto, ali naravno, nogometne rezultate pamti u detalje.

Ja sam, recimo, stalno griješio i govorio “He always is forgetting…”. Gramatika preživi, ali zvuči tvrdo. Prirodnije je He’s always forgetting…, sve lijepo teče.

Ako u uhu čuješ da bi to netko mogao reći u seriji na Netflixu, vjerojatno je dobro.

Ako zvuči kao loš titl na nekoj piratskoj stranici — vrati se na *am/is/are + not + -ing* i popravi.

Pitanja i kratki odgovori u sadašnjem kontinuiranom vremenu

Kad si već pohvatao negaciju u Present Continuousu, vrijeme je za sljedeću razinu — pitanja. Tu se sve vrti oko jednog jednostavnog trika: samo zamijeni mjesta pomoćnom glagolu i subjektu. Nema drame.

Umjesto:

*You are studying.*

okreneš:

Are you studying?

To su ti klasična *yes/no* pitanja. I naravno, nitko u stvarnom životu ne odgovara cijelom rečenicom iz udžbenika. U praksi to izgleda ovako:

– *Are you tired?*

— *Yes, I am.* / *No, I’m not.*

– *Is she working today?*

— *Yes, she is.* / *No, she isn’t.*

Jednom sam na satu engleskog mrtav ozbiljan rekao: *Yes, I do* na pitanje *Are you listening?* — profesorica me samo pogledala onim “stvarno?” pogledom. Od tada pamtim: s “to be” uvijek ide am / is / are u odgovoru, nikakav *do*.

Onda dolaze ona famozna Wh-pitanja — *what, where, why, when, who, how*. Samo ih zalijepiš ispred:

• *What are they doing?*
• *Where are you going?*
• *Why is he crying?*

I da, Present Continuous ti se stalno mota i oko planova:

• *Are you going tomorrow?*
• *Are we meeting at 7?*

Zvuči kao da pričaš o sadašnjosti, ali zapravo špijuniraš budućnost — engleski u svom prirodnom kaosu.

Stativni glagoli i kada ne koristiti sadašnje trajno vrijeme

Stative verbs su ti oni mirni tipovi u jeziku — opisuju stanje, ne radnju. *Know, believe, like, understand*… to nije “radim nešto”, nego “takav/va sam sada u glavi ili srcu”.

Zato kažeš:

“I know the answer.”, a ne “I’m knowing the answer.”

Englez bi na to samo podignuo obrvu.

Present Continuous je rezerviran za ono što se *događa* upravo sad:

“I’m cooking”, “I’m reading”, “I’m learning English”.

To su procesi, radnja, dinamika.

Ali… engleski ne bi bio engleski da nema iznimku s malo drame.

Ponekad se čak i stative glagoli stave u Present Continuous — baš da naglase emociju ili privremeno stanje.

Znaš ono kad čuješ novu stvar na Spotifyju i refleksno kažeš:

“I’m loving this song.”

Gramatika se tu malo “nag(u)ne” da bi emocija ispala jača, više kao: “trenutno sam potpuno zalijepljen/a za ovu pjesmu”.

Ja sam, recimo, na faksu stalno govorila “I’m not understanding this” jer mi je zvučalo logično.

Profesor me samo pogledao:

“You *don’t understand* it. Yet.”

Nije da je to gramatička katastrofa, ali u formalnom engleskom to izbjegavaš.

Ako učiš za ispit, drži se pravila:

• stanje → Simple (“I like you”, “I believe you”)
• radnja/proces → Continuous (“I’m learning”, “I’m trying”)

A kad si na Insta storiju i želiš malo pojačati dramatičnost… “I’m loving it” ti prolazi sasvim fino.

Prezent kontinuirani naspram prezenta jednostavnog: ključne razlike

Kad već znaš da s onim famoznim *stative verbs* ne ide “I’m loving” i “I’m knowing”, vrijeme je za onu pravu dilemu: kad “I do”, a kad “I’m doing”. Tu Englezi vole biti picajzlasti.

Prvo ono što najčešće čujem u učionici:

Netko kaže: *“I’m eating breakfast every day.”* — i ja već čujem alarm u glavi.

Ako govoriš o navici, rutini, autopilotu života:

➡ Present Simple: *“I eat breakfast every day.”*

Kad se nešto događa baš *sada*, dok ti mrviš tost po tipkovnici:

➡ Present Continuous: *“I’m eating now.”*

Druga klopka su ove naše balkanske “privremene selidbe”.

Netko ode u Dublin na šest mjeseci i kaže: *“I live in Dublin.”*

Može, ali ako želiš naglasiti da je to privremena epizoda, kao sezona serije na Netflixu:

➡ *“I’m living in Dublin for a few months.”*

A kad je adresa na osobnoj, stalna baza, kvart, susjedi, poštar:

➡ *“I live here.”*

Signalne riječi su ti kao prometni znakovi.

Now, at the moment, currently guraju te prema “I’m doing”.

Always, often, usually, sometimes vuku na “I do”.

Ja sam, recimo, godinama govorio: *“I’m going to the gym every day”* — trener me gledao, klimao glavom, ali Englez u kutu se trzao.

Pravo je: *“I go to the gym every day”*.

“I’m going to the gym now” — to je već akcija, tenisice na nogama, vrata se zatvaraju.

Posebne uporabe: budući planovi, promjenjive situacije i ponavljane radnje

Znam, zove se *present*, ali ovaj glagolski oblik stalno švrlja po budućnosti. Totalno bez pardona.

Kad kažeš: “Sutra se nalazim s prijateljima”, to više nije puka informacija, to je potvrda dogovora. Kao da si već vidio poruku u WhatsApp grupi i svi su stisnuli 👍.

Koristiš ga i kad se *nešto mijenja pred tvojim očima*:

“Vrijeme postaje toplije” — nije prognoza, nego komentar na ono što već osjećaš. Prozor otvoren, jakna na stolcu, sunce u 17:00 još uvijek živahno.

Onda dolaze one privremene faze života:

“Preko ljeta živim u Londonu.” To nije tvoja vječna adresa, to je kao privremeni coworking za život — ljeto, staž, podstanarski stan s namještajem koji se raspada, ali ima dobar Wi‑Fi.

A najbolji dio? Iritantne navike.

Kad kažeš: “On me stalno prekida.” Ne opisuješ jedan događaj, nego cijeli obrazac koji ti ide na živce. To *always* u kombinaciji s present continuousom zvuči kao pasivno-agresivni komentar, što je ponekad točno ono što želiš.

Ako želiš brz trik:

– za *planove i dogovore* → *I’m meeting…*

– za *promjene u tijeku* → *It’s getting…*

– za *privremene situacije* → *I’m living / working…*

– za *živcirajuće navike* → *He’s always doing…*

Nakon par ovakvih rečenica, ovaj “present” prestane djelovati prisutno — i počne zvučati baš životno.