Množina engleskih imenica često zbunjuje, pa tražiš jasna pravila i kratke primjere.
Većina engleskih imenica dobiva množinu dodavanjem -s: cat → cats, book → books. Imenice koje završavaju na -s, -sh, -ch, -x, -z dobivaju -es: bus → buses, watch → watches. Imenice na suglasnik + -y prelaze u -ies: baby → babies. Nepravilne oblike (man → men, child → children, tooth → teeth) treba naučiti napamet.
U nastavku ti pokazujem najčešće obrasce s još jednostavnijim primjerima i tipičnim zamkama.
Osnovna pravila za tvorbu množine imenica
Kad god me netko pita *“How do I make this plural in English?”* — znam da slijedi mini drama.
Ali istina je, većina pravila je zapravo smiješno jednostavna.
Prvo, klasika: većini imenica samo dodaš -s.
Book → books, dream → dreams. To ti je kao kad u Konzumu uzmeš još jedan jogurt — isti okus, samo više komada.
Onda dođu oni naporni završeci: -s, -sh, -ch, -x, -z.
Tu trebaš -es: bus → buses, box → boxes.
Jednom sam u redakciji napisao “bus stops” kao “buses stops” i lektor me gledao kao da sam pao s Marsa… Pravilo je jednostavno, ali mozak voli skratiti put.
Najviše problema radi ovo s -y.
Ako imaš suglasnik + y**, mijenjaš -y u -ies**: city → cities.
Consonant je ono kad završava na slovo tipa t, n, r…
Ali ako je samoglasnik + y (a, e, i, o, u + y), samo dodaš -s: boy → boys, toy → toys.
Nema nikakve drame, engleski ti kaže: “Opusti se.”
Praktičan savjet — piši si par primjera na papir, zalijepi na monitor.
Nakon tjedan dana nećeš ni razmišljati, prsti će sami birati cities, a ne citys.
I da, kad gledaš Netflix s titlovima, namjerno lovi množine.
To je besplatni tečaj engleske gramatike, uz seriju i kokice.
Promjene u pravopisu kod nastavaka -s i -es
Kad kreneš s množinom u engleskom, prvo sve izgleda lako: dodaš -s i gotovo.
Ali onda naiđu one „diva“ riječi koje moraju imati poseban tretman. Naravno.
Prvo – ekipa na -es.
Sve što završava na *s, sh, ch, x, z* traži malo više pažnje: bus → buses, box → boxes, dish → dishes.
Nije to hir, više stvar izgovora. Probaj naglas reći *boxs* — jezik stane na pola.
Onda dolazi famozno -y → -ies.
Ako je prije -y suglasnik: city → cities, baby → babies.
Ali ako je prije -y samoglasnik (npr. *toy*), onda mir: toy → toys.
Tu sam i ja jednom na testu razvalio krivu verziju, napisao *toies* i gledao onu crvenu kemijsku kao kaznu bogova gramatike.
Kod -f / -fe stvari postaju malo dramatične: leaf → leaves, wife → wives.
Ne vrijedi baš za sve (chef → chefs), pa si te „čudake“ vrijedi zapisati kao mini rječnik u mobitel.
I još ona gnjavaža s -o na kraju: često dobije -es — tomato → tomatoes.
Ali zato: photo → photos, video → videos.
Kao da engleski kaže: „Ako zvuči strano i moderno, pusti ga na miru.“
Praktičan trik: kad god nisi siguran, upiši riječ u Google ili Cambridge Dictionary i gledaj primjere u rečenicama, ne samo „suho“ pravilo.
Mozak puno bolje pamti *stvarne* situacije nego tablice.
Nepravilni množinski oblici koje morate naučiti
Kod nepravilnih množina nema logike… barem ne one koju bismo htjeli.
Neke se riječi doslovno “preurede iznutra”:
man → men, woman → women, foot → feet, tooth → teeth, goose → geese, child → children.
Kao da im je netko promijenio “unutarnji softver”, a ostavio isto kućište.
Ovo su one koje jednostavno moraš *nabiflat*. Nema pravila tipa “dodaj -s i gotovo”. Naučiš ih kao što znaš da je “Trg bana Jelačića” uvijek “kod sata”, iako sata više ni nema.
Onda imaš drugu ekipu — potpuno mirni, zen tipovi koji u množini ostanu isti:
one sheep / two sheep, one deer / three deer, one fish / many fish.
Priznaj, i u hrvatskom često kažeš “puno ribe”, ne “puno ribi”. Engleski tu ide još korak dalje i kaže: ma nećemo ništa mijenjat.
Ja sam, recimo, na faksu na testu napisao *womans* jer sam na brzinu htio ispasti pametan. Nisam. Dovoljno je bilo jedno crveno podcrtavanje da mi se ureže *women* za cijeli život.
Mali trik:
– kad god u seriji ili podcastu čuješ ove riječi, namjerno ih ponovi naglas u množini
– možeš čak i na papirić napisati mini-parove i zalijepiti ih na laptop: man–men, child–children…
Nakon par dana, mozak to odradi automatski — bez tablica i gramatika debljine od 40 €.
Zbirne i nebrojive imenice u praksi
Znaš ono kad netko u mailu napiše *informations*? To ti je kao da u kafiću naruči: “Jedan kavezići, molim.” Svi skužimo što želi reći, ali nešto tu baš škripi.
Engleski ima tu svoju malu podvalu: nebrojive imenice. “Information”, “water”, “advice”, “traffic”… sve to nema množinu. Nema *informations*, nema *waters* (osim kad pričamo o “the waters of the Adriatic”, ali to je već poetski film).
Kako se to onda normalno koristi? Umjesto da kažeš *informations*, kažeš:
- a piece of information
- a bit of information (opuštenije)
Isto s vodom: ne *two waters*, nego:
- a glass of water
- two bottles of water
- some water
Ja sam jednom na sastanku izvalio *informations* pred klijentom iz Londona. Nije ništa rekao, samo je onako lagano podigao obrvu. Dovoljno. Poslije sam se doma derao na sebe kao da sam promašio prazan gol.
Zašto je ovo uopće bitno? Zato što te ovakve sitnice izdvajaju. Mail odjednom zvuči puno sigurnije, ozbiljnije. Kao kad dođeš na sastanak u čistim tenisicama umjesto blatnih — nitko ti to neće direktno pohvaliti, ali se osjeti.
Ako zapneš, drži se ovog pravila: ako tu stvar ne možeš brojati komad po komad u stvarnom svijetu (voda, pijesak, mlijeko, informacija), vjerojatno je nebrojiva i treba joj neki “komad”: a piece of, a glass of, a bottle of…
Množinski oblici složenih imenica
Čim ti nebrojive imenice prestanu raditi frku u glavi, engleski izvadi novi trik iz rukava: množina složenih imenica.
Nije drama, samo treba znati koga slušaš u toj maloj “riječnoj obitelji”.
Glavna stvar: tražiš *glavu* — onu riječ koja nosi značenje. Kad nju nađeš, nju stavljaš u množinu.
Zato pišeš: brother-in-law → brothers-in-law,
passerby → passersby,
attorney general → attorneys general.
Prvi put kad sam pisao *attorney generals* u jednom tekstu, lektorica me samo pogledala preko naočala i rekla: “Ajd ti meni objasni tko je tu general, a tko odvjetnik.”
Nakon toga više nikad nisam fulao.
Druga ekipa su one “zalijepljene” riječi: handbag → handbags, football match → football matches.
Tu množinu lijepo zakvačiš na kraj, bez filozofije. Kao kad na Zadruzi dodaš još jednu stolicu za stol — ne rastavljaš cijeli balkon, samo proširiš kraj.
Dobar trik: naglas pročitaj izraz i pitaj se *tko je tu šef?* Brother? Passer? Attorney?
Kad znaš gdje je glava, sigurno pišeš i zvučiš kao netko tko engleski koristi svaki dan, a ne kao da si ga jučer skinuo s Duolinga.
Uobičajene pogreške i kako ih izbjeći
Najčešće se spotaknemo baš na onim “bezazlenim” riječima u množini. Znaš ono — pišeš mail šefu na engleskom, sve super, a onda staneš na *city / cities* i počne lagano preznojavanje.
Kod imenica na -y pravilo je: ako ispred stoji suglasnik, mijenja se u -ies → *city → cities*.
Ali čim je ispred samoglasnik, sve ostaje mirno: *key → keys*. Nije intuicija, nego pravilo.
Onda stižu one na -f / -fe. *Wife → wives*, ali *roof → roofs*.
Ja sam godinama uporno pisala *rooves*… dok me jedan lektor nije vrlo pristojno spustio na zemlju. Nije sve što “zvuči engleski” — ispravno.
Slično i s -o: *potato → potatoes*, ali *photo → photos*.
Kao da imaš dvije ekipe — “staroengleske” i “uvozne” riječi — i svaka igra po svojim pravilima.
Nepravilni oblici su posebna liga: *man → men, child → children*.
Tu nema logike, to je čisto memoriranje. Ja ih vežem uz slike u glavi, kao flash kartice u glavi dok čitam The Guardian u tramvaju.
I za kraj ona klasična mina: nebrojive imenice. *Information, water* i slični — nema *informations* ni *waters* u tom smislu.
Kažeš: *a piece of information*, *some water*.
Mali trik: kad se dvoumiš “ide li s brojem ili ne” — probaj ispred staviti “one, two…”.
Ako zvuči čudno, vjerojatno je nebrojivo.
