Mijera ili mjera — tražite pravilan oblik.
Mjeru pišemo mjera; long /i/ u pisanju obično daje -ij- (mijera) samo ako se izgovor stvarno produži, ali standardno hrvatski koristi mjera (mjeriti, mjera). Ako sumnjate, slušajte rođake u riječima poput mjeriti ili provjerite rječnik; povijesne promjene stvaraju iznimke.
Ispitam riječi u kontekstu i provjerim rječnik kad nisam siguran.
Pravopisna i gramatička osnova
Pravopisna i gramatička osnova često se svodi na jednostavno pravilo: dulji vokal obično ide kao -ije-, kraći kao -je-. Slušate izgovor — i često ste gotovi: bijel, mlijeko… nasuprot čovjek, medvjed.
No, nije uvijek tako šalta; protivnici pravila su riječi koje su iznimke i one koje vraćaju stare slavenske tragove. Moj praktičan savjet, kao da vam to šapnem preko kave: provjerite porijeklo riječi i usporedite obitelj riječi. Ponekad je to razlika između sigurnog pisanja i bespotrebne sumnje.
I da budem iskren — i ja ponekad pogriješim. Kad zapnem, otvorim rječnik ili provjerim HAZU. Uštedi vam vrijeme i nervoza.
Praktična primjena u rečenicama
Kad pišeš u rečenicama, slušaj ritam riječi… to stvarno pomaže.
Pogotovo kad se dvoumiš između mjera i mjere — često riješeno čim osjetiš naglasak. Ipak, izgovor nije uvijek konačan sud: *mjera* ima kratko -je- jer dolazi iz staroslavenskog měra, a izvedenice (mjeriti, mjerilo, mjerač) potvrđuju tu kratku formu.
S druge strane, za riječi kao bijel, mlijeko ili cvijet očekuj -ije- zbog duljine slogova — tako ti srce jezika kaže što je prirodnije.
Primjeri su najbolji pokazatelj: mjera, mjere, mjera zaštite, poduzeti mjere, nemaš mjeru.
Isprobaj par rečenica naglas, kao da pričaš s komšinicom na balkonu. Često će ritam riječi riješiti dilemu prije nego što gramatički priručnik.
Najčešće greške i razlikovanje
Nakon nekoliko praktičnih primjera skrenem ti pozornost na najčešće pogreške kad biramo između -ije- i -je- (i srodnih oblika kao mjera/mijera).
Mnogi se pouzdaju u sluh… i u običnu analogu: misle da jer riječ ima isti korijen, mora imati isti oblik — kao netko tko uspoređuje cvijet i cvjetnjak pa promaši duljinu samoglasnika.
Što radi stručan pristup? Prvo, oslanja se na pravilo izgovora kao na kompas; onda popisuje iznimke koje će ti najčešće zamagliti prosudbu; i na kraju vraća povijesni slijed (npr. mjera iz prajezika) da pokaže zašto je to tako.
Koristan trik: držati pri ruci rječnik i listu često pobrkane dvojbe — rječnik, bljesak, slijedeći/sljedeći — pa provjeriti prije nego što se upustiš u konačnu formu.
