JednađBa ili JednadžBa — točno pitanje o pravopisu.
Jednadžba je netočno; pravilno je jednadžba (padežni oblici jednadžbom, jednadžbi). Riječ je izvedena od jednačiti + sufiks -ba; povijesna jednačba objašnjava govornu asimilaciju č + b → dž, ali norme i rječnici preporučuju jednadžba.
Ispitat ću izvore i primjere ako želite dublje objašnjenje.
Pravopisna i gramatička osnova
Kad priča o riječima postane malo detektivska… evo jedne za stolom kave. Riječ jednadžba nastala je spajanjem glagola jednačiti i sufiksa -ba — nekad u obliku jednačba. Zato u sredini stoji č, a ne neki drugi suglasnik; mala napomena iz povijesti jezika koja objašnjava puno toga.
Fonetski: u susretu č + b događa se asimilacija zvučnosti — č prelazi u zvučniji par dž, pa nam u govoru i pisanju prirodno ispadne jednadžba; to je razlog zašto danas pišemo jednadžba.
Gramatički, sve se slaže s deklinacijom: jednadžba, jednadžbom, jednadžbi; pridjev—jednadžni. I da, to je praktično: znaš kako napisati, i zašto je tako — bez misterija.
Praktična primjena u rečenicama
U razgovoru o jeziku, držim si jednu malu naviku: govorim kako bih da me razumije susjed na kavi. Zato — jednadžba. To je standardni oblik i stvarno najbolje sjeda hrvatskim gramatičkim obrascima. Primjeri? U priručniku stoji „Riješite jednadžbu x + 5 = 12“. U znanstvenom izvještaju piše „analizirana jednadžba opisuje dinamiku sustava“. A u nastavnom planu vidjet ćete „vježbe iz jednadžbe i jednadžbi“.
Osobno sam pogriješio jednom u školskom tekstu — promijenio sam oblik radi navike, pa su me kolege ispravile. Pouka: koristite jednadžba i njezine oblike (jednadžni, jednadžbom) dosljedno. Fonetska asimilacija č → dž daje dodatni razlog: riječ prirodno zvuči i piše se standardno. Prihvatite to — u službenim i javnim tekstovima uštedi vam vrijeme i nedoumice.
Najčešće pogreške i razlikovanje
Pogreška koja stalno izbije u razgovoru — i u porukama — nastane kad sluh preuzme volan. Ljudi pišu *jednađba* jer im izgovor (č → dž pred b) zvuči prirodnije; zvuči gotovo kao kad spojite “č” i “b” u brzom govoru. Ali standard je *jednadžba*.
Riječ dolazi od *jednačiti* + sufiks *-ba* — prvobitno *jednačba* — pa pravopis prati povijesni, ne izgovorni oblik.
Imao sam jednu situaciju na faksu: kolega je upisao jedan ispit pod imenom *jednađba*, profesor ga ispravio, svi se nasmijali… i naučili. Dakle, trik za pamćenje: vidite *jedna-* korijen, vjerujte rječniku kad zapne. Korisno, praktično — i manje sramote na ispitima.
