Išarati — tražite pravilan oblik i objašnjenje.
Išarati je standardan oblik (iz- + šarati): pravilno u pisanju i govoru; često pogrešno pišu izšarati ili isšarati. Primjeri: učenici su išarali zid; bilježnica je išarana. Oblik daje i osebujne glagolske oblike: išaram, išaraš.
I ja ću dalje objasniti povijesne glasovne promjene i pravopis.
Pravopisna i gramatička osnova
Ako sjednemo na kavu i rasčistimo jedno jezično pitanje — zašto kažemo išarati, a ne *izšarati ili *sšarati — odgovor je zapravo pribran i… pomalo muzičan.
Prefiks iz– se spoji sa šarati i kroz tri koraka zvučnosti, mjesta tvorbe i, na kraju, gubitka suglasnika, oblikuje ono što osjećamo kao prirodan standard.
Možete to zamisliti kao orkestar: iz+šarati prvo postaje isšarati (jednačenje po zvučnosti), pa išarati (jednačenje po mjestu tvorbe) i naposljetku — išarati bez suvišnog suglasnika.
Rezultat? Standardni glagol i normalne paradigme: išaram, išaraš, išarao.
I da, i ja sam jednom napisao *izšaram u brzini — neugodno, ali dobar podsjetnik da je jezik filharmonija malih pravila.
Praktična primjena u rečenicama
Kad jednom shvatiš zašto je išarati nastalo iz iz+šarati kroz tri fonološka poteza, priča dobiva tijelo — i onda dolazi zabavni dio: praktična upotreba u rečenicama.
Primjerice, “Učenici su išarali zid.” jasno nosi konotaciju kazne; zvuči grublje nego samo “oslikali”.
A “Bilježnica je išarana.” opisuje stanje, pa se osjeti razlika u fokusu.
Zašto *izšarati ili *sšarati ne funkcionira? Zvukovi se sudaraju, pa rečenica zapinje u grlu… i u uhu.
Standardni oblik je neutralan, što ga čini pogodnim za novinske i školske tekstove — bez stilskih trzaja.
Savjet: kad biraš oblik, razmisli što želiš istaknuti — akciju, posljedicu ili opis.
Mali pomak u riječi, velika razlika u dojmu.
Najčešće greške i razlikovanje
Ajmo pravo na stvar: ljudi tripuju oko *išarati* jer čuju riječ jednom, a pišu je drugom. Nije sramota — zvukovi se kod nas znaju zaigrati. Kad razgrnemo proces, vidimo tri koraka: z → s (jednačenje po zvučnosti), pa s → š (malo pomicanje mjesta tvorbe), i onda nestane jedan suglasnik. Rezultat? Išarati.
Malo osobno: i ja sam nekoć napisao *izšarati* u školskom sastavu — kolega mi je zamjerio, a ja sam se samo nasmijao. Pamćenje oblika (išaram, išaraš) riješi pola problema; ponovite par puta glasno, kao da pjevate refren. Vježba pomaže.
Zaključak: slušajte jezik, ali vjerujte pravilima. Kad se dvoumite, sjetite se procesa — tada ta čudna forma prestaje zvučati “logično”, a postaje pravilna.
