“Hoćeš li ići, hoćeš li ići, ili ćeš ići?” — tražite objašnjenje kako ton mijenja značenje.
Ponovljeno pitanje mijenja prijem: s kratkim pauzama i rastućim tonom zvuči kao iskrena ponuda; s dugim pauzama i padom tona pokazuje sarkazam ili ljutnju; interpunkcija (, … ?) u pisanju reproducira iste nijanse i treba se birati prema željenoj namjeri.
Ja ću pokazati primjere i jednostavnu provjeru tona.
Pravopisna i gramatička osnova
Priča o futuru prvom nije suhoparna lekcija iz gramatike. Razgovaram ti kao prijatelj koji je to desetke puta čuo na kavi — pa da skratimo: uzmeš infinitiv glagola i dodaš neakcentirani prezent od htjeti: ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će.
Jednostavno, no ima sitnica koje zlata vrijede.
Kad glagol završava na -ti, prije tih oblika obično ide crnji infinitiv: radit ću, voljet ćeš. Iziđe prirodnije, zar ne? Za -ći glagole zadržava se puni oblik — ići ću. Malo prakse i to postane automatsko, kao biranje kave ujutro.
Primjer? “Ići ću u Dućan” zvuči drugačije od “Radit ću do večeri” — oba točna, ali druga dinamika. Ako ti treba, mogu izbaciti još primjera s konkretnim glagolima iz svakodnevnih situacija.
Praktična primjena u rečenicama
Kako to izgleda u svakodnevnim rečenicama? Pokušaj ovako: umjesto suhoparnih pravila, dajmo konkretne primjere koji rade — *ići ćeš*, *ići ćemo*, *radit ću*.
Oh, i pazi na infinitiv: ići, ne *ić*; raditi, ne *radit* kad ti gramatika to ne dopušta.
Napomena o obliku htjeti: kad kažeš *hoću* ili *neću*, provjeri ostale riječi u rečenici — ponekad promijeniš i infinitiv. Kad zvuči čudno, pročitaj naglas.
Evo kratkog, praktičnog pravila za provjeru:
- ispravan infinitiv;
- provjeri oblik *htjeti*;
- pa stavi u kontekst (pismo, poruka, razgovor).
Ja sam par puta poslao poruku s pogrešnim infinitivom — rezultat: nejasnoća i smijeh. Čitaj polako, piši jasno… i bit će manje nesporazuma.
Najčešće pogreške i razlikovanje
Imao sam svojih prebliskih borbi s hrvatskim infinitivima… i da, završiš na krivom obliku baš kad misliš da znaš pravilo. Evo kako to kod nas zvuči za stolom: radit ću — u redu; ići ću — ne, treba puni infinitiv. Zašto? Mala, ali odlučujuća razlika leži u nastavku glagola.
Pogledaj praktično: završava li glagol na -ći? Onda ga ostaviš punog: ići → ići ću. Završava li na -ti? Tada je najčešće crnji: radit → radit ću. Nije magija, nego mala fonetska navika koja spašava rečenicu — i živce sugovornika.
Savjet iz prakse: kad nisi siguran, izgovori naglas. Ako prirodno kliže s -ći, drži puni. Malo pozornosti… velika razlika u zvuku i stilu.
