Glagoli u hrvatskom funkcioniraju kao dobro programiran kod: sitna promjena pravila odmah mijenja smisao rečenice.
Glagoli se moraju slagati u tri stvari: u osobu (tko radi radnju: ja, ti, on…), u broj (jednina ili množina) i u vrijeme, odnosno glagolsko vrijeme (prošlo, sadašnje, buduće). Ako samo jedan dio ne odgovara subjektu, rečenica zvuči neprirodno ili gramatički netočno.**
U nastavku pokazujem kako ti ta tri “podešenja” pomažu da pišeš kao rođeni govornik.
Glagolske osobe: Tko vrši radnju?
Kad god u hrvatskom otvaraš usta — glagoli odmah dižu ruku i pitaju: *“Tko to radi?”*
Bez toga nema rečenice.
Hrvatski glagoli mijenjaju se po osobi, pa oblik uvijek mora pratiti ono naše: ja, ti, on/ona/ono, mi, vi, oni/one/ona.
Nije to samo gramatička fora, to je temelj da zvučiš kao netko tko živi ovdje, a ne kao loš prijevod s aplikacije.
Primjer s kave:
– *Ja pijem kavu.*
– *Ti piješ kavu.*
– *Ona pije kavu.*
Jedna radnja, tri različita oblika. Ako kažeš *ja pije kavu*, konobar će te razumjeti… ali će osjetiti da “nešto ne štima”.
Priznajem, i ja sam kao klinac govorio *mi radi* umjesto *mi radimo*.
U školi smijeh, doma ispravci, ali lekcija je ostala: osoba glagola ti je kao registracijska tablica — odmah se zna tko je za volanom.
Dobra vijest?
Čim naučiš tih šest osnovnih “lika” (ja, ti, on/ona/ono, mi, vi, oni/one/ona), ostatak se počne slagati sam od sebe.
Počni s glagolima koje stalno koristiš: *biti, ići, raditi, htjeti*.
Piši ih u bilježnicu, pričaj sam sa sobom u ogledalu (da, ozbiljno) i slušaj kako to rade spikeri na HRT-u ili u podcastima.
Nakon nekog vremena primijetit ćeš — rečenice ti “sjedaju” bez razmišljanja.
To je onaj trenutak kad znaš da si na dobrom putu.
Glagolski broj: jednina i množina
Gledaj, hrvatski glagoli ti rade malu magiju na kraju riječi. Dvije sitne promjene — i odmah znaš *tko* govori. Nije to neka suha gramatička fora, nego vrlo praktičan kompas u svakoj rečenici.
U jednini imaš svoje klasične oblike:
pišem (1. lice) — kad pričaš o sebi,
pišeš (2. lice) — kad se obratiš nekome,
piše (3. lice) — kad pričaš o trećoj osobi, on, ona, ono.
U množini se društvo širi:
pišemo, pišete, pišu.
Čim čuješ nastavak, znaš govori li netko sam ili u ime cijele ekipe.
Sjećam se kad sam kao klinac prvi put napisao „ja pišemo“ u zadaći. Učiteljica samo podigne obrve i pita: „Koliko vas piše?“ Taj me trenutak doslovno prisilio da počnem *slušati* glagole, ne samo ih trpati na papir.
Zašto ti je to bitno danas, u 2025., kad svi tipkaju skraćenice na WhatsAppu i u Teamsima? Jer u mejlu šefu „radimo“ i „radim“ nije ista stvar. Jedno obećaje tim, drugo obećava tebe. Razlika može značiti hoćeš li sutra objašnjavati pola sata što si točno mislio.
Mali trik: kad god zapneš, reci naglas „ja…“, „ti…“, „mi…“. Uho će ti često prije jezika javiti koji je oblik pravi. Glagoli ne lažu — samo trebaš poslušati kraj riječi.
Glagolska vremena: sadašnje, prošlo i buduće
Glagolska vremena u hrvatskom funkcioniraju kao mali vremenski strojevi — prebace te u *sad*, *prije* ili *ono što tek dolazi* u jednoj jedinoj riječi.
Prezent je onaj trenutak kad u kafiću kažeš: „*Pijem* kavu.” Nije sutra, nije jučer, baš *sada*. Oblici ti odaju osobu: „ja radim”, „oni rade”. Čuješ završetke „-m”, „-š”, „-e” i praktički znaš tko što radi i kad.
Kod prošlosti je stvar malo šarenija. U svakodnevnom govoru živi uglavnom perfekt: „Jučer sam *pisao* zadaću.” To je radnja gotova, zaokružena.
Imperfekt i aorist danas su ti kao stari tramvaji — još postoje, ali rijetko ih vidiš izvan književnosti ili starih tekstova: „pisah”, „pisijah”. Korisno je da ih prepoznaš, čak i ako ih nikad nećeš aktivno koristiti.
A budućnost? Tu ulazi ekipa: futur I i futur II.
„Sutra ću *učiti*” — običan plan, to je futur I.
„Kad *budem naučio*, izaći ću van” — tu se vidi da jedna buduća radnja završava prije druge; to je futur II.
Praktičan savjet: kad nisi siguran, za govor i pisanje u školi drži se prezenta, perfekta i futura I.
Ostalo promatraj kao bonus razinu — ne moraš je „preći”, ali je dobro znati kako izgleda.
Konjugacijski obrasci: mijenjanje glagola po osobi, broju i vremenu
Glagoli su ti kao ormarić s odjećom u hodniku jezika — isti „komad“, ali druga kombinacija ovisno tko ga nosi, kad i u kojem društvu.
Kad kažeš: „ja pišem“ i „mi pišemo“, ne mijenjaš samo završetak, nego cijelu sliku u glavi. Prvo si sam za stolom, drugo je timska rasprava, buka, kava na stolu. Jedan slog, a atmosfera druga.
Vrijeme tek pravi dar-mar.
„Pišem“ — sad, tipkaš poruku.
„Napisao sam“ — gotovo, možeš mirno ugasiti laptop.
„Napisat ću“ — još ništa nije napravljeno, ali si već dao obećanje (i netko će te podsjetiti na to, garant).
Ja sam jednom na sastanku rekao: „Razrađivali smo prijedlog“, a zapravo je bio gotov.
Ljudi su mislili da je sve još otvoreno. Kriv je bio imperfekt umjesto perfekta, ne ja.
Od tad s vremenima baratam pažljivije nego s rokovima predaje.
Tu je trik: kad svjesno biraš između perfekta i imperfekta, ne dotjeruješ samo stil, nego rješavaš nesporazume prije nego nastanu.
Naročito u mailovima, ugovorima, pa i porukama na WhatsAppu — „napravit ćemo“ nije isto što i „napravili smo“, i jedna ta riječ može ti uštedjeti cijeli krug objašnjavanja.
Dakle, glagolski oblici nisu gramatička tlaka.
To su ti male vremenske mašine u jednoj riječi.
Zadaci za vježbu: Analiza i oblikovanje pravilnih glagolskih oblika
[UPUTE]:
Vi ste prevoditelj koji prevodi na hrvatski jezik. Ponovite [ULAZNI TEKST], ali na hrvatskom.
[ULAZNI TEKST PREVEDEN NA HRVATSKI]:
Sad kad znaš da su glagoli male vremenske mašine, vrijeme je da ti prepustim komandnu ploču. Nema više gledanja sa strane — sad ti vrtiš poluge.
Glagoli ti nisu tu da muče, nego da te puste da pričaš kako ti paše: mirno, sigurno, bez onog “čekaj, jesam li ovo rekao kako treba?”. Ako pogodiš *osobu, broj, vrijeme i način*, već si pola posla riješio.
Ja sam to skužio tek na faksu. Profesorica me zaustavi usred rečenice: “Dobro ti je sadržaj, ali glagoli su ti u drugim svemirima.” Nije lagano zvučalo… ali nakon par vježbi, odjednom pričaš i pišeš kao da ti netko u glavi pali reflektore.
Zato idemo ovako, korak po korak, ali bez ceremonije:
- Podcrtaj glagole u tekstu i uz svaki si sitno zapiši osobu i broj. Kao da radiš malu legendu za kartu.
- Pretvori rečenice iz prezenta u perfekt. Osjetit ćeš kako se priča od “sad” seli u “upravo je bilo”.
- Smisli tri rečenice u futuru s „htjeti“ — neka budu realne, tipa: “Htjet ću sutra konačno završiti lektiru.”
- Tvrdnje okreni u zapovijedi i pogodbeni način. “Ti čitaš.” → “Čitaj!” i “Ti bi čitao.”
Ako zapneš, čitaj naglas. Uhu često prije bude jasno nego gramatici na papiru.
