European ili european — jasno pitanje o pravopisu.
Velika početna slova koristim za vlastita imena i naslove (European Union, European Court), a malo slovo za opisne pridjeve (european art, european cuisine), osim na početku rečenice; uvijek provjerim službene nazive i stilsku knjižicu.
Ispitat ću primjere i izvore da potvrdim točnost.
Pravopisna i gramatička osnova
Kad pišete na hrvatskom, pravilo o velikim i malim slovima nije misterija—više je kao kućni red: jasna pravila, poneka iznimka i zdrav razum. Rečenica uvijek počinje velikim slovom. Imena ljudi, gradova, država, te službeni nazivi pišu se velikim: Hrvatska, Zagreb, Europska unija. Opći pridjevi pišu se malim slovom — europski, japanski — osim kad su sastavni dio naziva institucije ili brenda.
Ja sam znao pogriješiti s naslovima novinskih članaka… jednom sam napisao “novi premijer” kad je trebalo “Novi premijer” — sitnica, a zna zbuniti čitatelja. Kad dvojite, otvorite Hrvatski jezični portal ili rječnik; bolje pet minuta provjere nego urednička ispravka. Vježbom se stječe sigurnost; zapisujte pravila koja vam često zatrebaju. Nema razloga za paniku — jezik je tu da služi, ne da mu se bojite.
Praktična primjena u rečenicama
Kad pišete svakodnevne ili službene tekstove, pravilna upotreba velikog i malog slova često odluči hoće li pisanje zvučati profesionalno… ili baš ne.
Kao novinar, volim konkretno: nacionalne pridjeve pišemo malim slovom — hrvatski novinar, francuski kolač — ali službeni nazivi idu velikim slovom. Dakle, provjerite kontekst prije nego što tipkate.
Primjeri koji štede živce:
- europski parlament — opisna fraza, općenito.
- Europski parlament — ime institucije; piše se veliko.
- europske zemlje — opći pojam, malo slovo.
Jednom sam u tekstu napisao “Europski zakoni” kad sam mislio na zakone iz više država… i urednica mi je vratila s opaskom.
Malo slova spašava kredibilitet; velika slova pokazuju poštovanje prema nazivu. Kratko, jasno, praktično — i manje ispravki u zadnjoj minuti.
Najčešće greške i razlikovanje
Pišem ti ovo kao kolega koji je previše puta u žurbi napisao “Europski” kad je mislio “europski”. Sitnica? Može zbuniti. Pravilo koje pomaže: opći pridjevi – mala slova; službeni nazivi – velika. Dakle, „europski zakon“ vs. „Europski sud“.
Sjetim se kad sam u članku napisao „Europske“ misleći na regiju, a urednik me vratio: mislilo se na instituciju. Naučio sam provjeriti kontekst… i piti manje kave.
Primjeri koji štede vrijeme:
- europski festival (opis, mala slova)
- Europska unija (€0 troškova prijave?) — službeni naziv, veliko
- europskog tržišta (opis, mala slova)
- Europske komisije (ime institucije, veliko)
Kad nisi siguran, pitaj se: govoriš li o imenu organizacije ili o opisu? Malo slova za općenito; veliko kad je točno ime. Tako izbjegneš neugodne ispravke i zvučiš profesionalno.
