Childish, childlier ili childlike: tražite razliku i pravo značenje.
“Childish” znači nezrelo i pejorativno; “childlike” hvali nevinost, čuđenje i jednostavnost; “childlier” je rijetka komparativa od “childlike” i koristi se samo za izravno uspoređivanje stupnja djetinjaste nevinosti.
Ja ću pomoći da ne zamijenite kompliment s kritikom.
Pravopisna i gramatička osnova
Pravopisna i gramatička osnova zna nas ponekad iznenaditi — posebno kada se natežu zvukovi /ije/ i /je/. Sjednemo na kavu, pogledamo rječnik i shvatimo da to nije samo estetska dvojba: radi se o morfologiji, o korijenu riječi, nastavku i akcentu koji sve može promijeniti.
Primjer iz života: prijateljica me ispravila kad je napisala djećji umjesto dječji — i imala je pravo. Standard traži oblik koji čuva korijen (dječ-) prema sjemenjačkim pravilima, ne varijante koje mijenjaju temelj riječi. Malo znanja o povijesti i akcentu riječi spašava od takvih pogrešaka.
Ako želite brzo napredovati: vježbajte konkretne parove riječi, čitajte primjere iz Jutarnjeg ili Globusa, i radite kratke diktate. U mjesec-dva grešaka će biti znatno manje… i lakše ćete se sramiti pred prijateljima.
Praktična primjena u rečenicama
Kad pišeš praktične rečenice, izbor oblika *dječji* čini razliku koja se odmah osjeti.
Ne zato što je pravilo strogo dosadno, nego jer *čuva korijen riječi i akcent* — pa rečenice ostaju jasne. Primjer: dječji doplatak, dječji vrtić, dječja odjeća, dječje igre.
Slučajno naletiš na *diječji* ili *dječiji* i ritam teksta poskoči na pogrešan takt… kao loš takt u pjesmi. Ispitivači, urednici, pa i roditelji primijete to podsvjesno.
Moj savjet iz prakse: drži se dječji u svim formalnim i školskim zadacima. Tekst postaje ujednačen, sigurniji i — priznam — djeluje profesionalnije. I da, manje ispravki na kontrolnim. Čisto praktično.
Najčešće greške i razlikovanje
Kad se priča zakotrlja o najčešćim greškama — ljudi često čuju i zapamte drukčije nego što piše.
Dječji je standard: dječji, dječja, dječje; genitiv dječjeg. I to pomaže kad vas muči: dječji — ne dječiji.
Slušni trikovi varaju: netko kaže vječan, drugi čuje viječan… i onda to postane rutina.
Imena pate slično — vijest zna postati vjest, sjećanje pretvori se u sijećanje kad pamćenje “prepravlja” glasove.
Ja sam jednu takvu zamku uhvatio na radiju: reklama mi je danima zabunjivala uho, pa sam i sam počeo govoriti krivo.
Savjet prijateljski: slušaj pisani oblik, spoj s vježbom i vizualiziraj korijen riječi — kao da ga stavljaš pod povećalo.
Malo strpljenja i zvuk će se posložiti.
