Cha-cha-cha: želite jasno pravilo.
Pravopisno se preporučuje oblik ča-ča-ča s crticama kao fiksna, neodgovarajuća fraza (npr. „Orkestar je svirao ča-ča-ča.“); izbjegavajte kreativne deklinacije, a u formalnim tekstovima možete dodati izvornik (cha-cha-cha) u zagradi radi jasnoće i dosljednosti.
I ja ću ostati dosljedan kad trebate više pravila.
Pravopisna i gramatička osnova
Pravopisna i gramatička osnova za *ča-ča-ča* leži u jasnoći: hrvatska norma prepoznaje riječ kao posuđenu iz španjolskog (cha-cha-cha), ali preporučuje standardni grafički oblik — ča-ča-ča. To znači praktično pravilo: pišemo prilagođeno, radi čitatelja, ne radi efekta.
Jedna praktična napomena: u hrvatskom je ta riječ indeklinabilna — ne padne kroz padeže — pa je upotreba u rečenici jednostavnija nego što izgleda. Kad uređujete tekst, držite se jednog oblika. Ako želite, u zagradi navedite izvorni cha-cha-cha; korisno je za glazbene kronike ili radijske najave.
Osobno sam jednom vidio program u kojem su urednici miješali oba oblika — zbunilo je publiku. Dosljednost štedi vrijeme urednicima i čitateljima… i zvuči profesionalno.
Praktična primjena u rečenicama
Kad pišete o ča-ča-ču u rečenicama, ponašajte se kao urednik koji zna ritam i publiku. Držite se oblika ča-ča-ča — tri dijela, s crticama — i ne mučite ga deklinacijama: *ča-ča-ča* ostaje isti u rečenici. Kad ga ističete, stavite u kurziv ili navodnike.
Primjeri zvuče prirodno: “Svirali su ča-ča-ča cijelu večer.” — to odmah vraća miris znoja i limunade s vašeg prvog plesnog ispita. Ili: “Naučila je korake ča-ča-ča.” Kratko, jasno, ritmično.
U formalnom tekstu držite dosljednost; u neformalnom — pustite publiku da vodi. Ako želite šarm, ubacite scenu: par na terasi, gramofon, i ča-ča-ča što gubi dah… I da, konzistentnost čini tekst vjerodostojnim, a to publika osjeti.
Najčešće pogreške i razlikovanje
Kad čuješ ča-ča-ča, najčešće problem nije ples nego… pravopis.
Ljudi često vrate originalno španjolsko cha-cha-cha ili, još gore, pokušaju deklinirati imenicu pa ispadne *čae-ča-če* ili *čaa-ča-ča-u* — zvuči čudno i zbunjuje čitatelja.
Savjet iz prve ruke: piši *ča-ča-ča* i ne pokušavaj ga natezati kroz padeže.
Malo primjera iz prakse: novinski naslovi koji zamijene oblik daju ozbiljan dojam nepažnje; na plesnim događajima netko će pitati “Gdje je cha-cha-cha?” i svi se zbune.
Ja sam jednom u tekst stavio španjolsku verziju… i urednik me vratio na zemlju.
Čuvaj izvorno ime plesa, drži se standardnog pravopisa i navika će se brzo ispraviti. Simple as that.
