Brojiš i raspoređuješ stvari, pa trebaš jasno razlikovati koliko ih ima i kojim redom stoje.
Kardinalni brojevi (jedan, dva, tri…) govore koliko nečega ima, a ordinalni (prvi, drugi, treći…) koji je redoslijed. U hrvatskom oni se moraju slagati s imenicom u rodu, broju i padežu: “tri nova auta”, ali “s trećim novim autom”. Kad uhvatiš ta pravila, izbjegavaš tipične greške.
Sad mogu pokazati najčešće zamke s brojem dva, tri, četiri i većim brojevima.
Kardinalni brojevi: definicija, oblici i osnovna upotreba
Brojanje na hrvatskom izgleda banalno dok ne shvatiš da iza *jedan, dva, tri* stoji popriličan mali cirkus.
Kardinalni brojevi su oni najosnovniji „koliko?“ brojevi: jedan kruh, dvije kave, tri mejla koja čekaš od šefa. Njima odgovaraš na „Koliko?“ i bez njih nemaš ni dogovora za piće ni točnih poruka na WhatsAppu.
Prvo ćeš naletjeti na jednostavne, „samce“:
jedan, dva, tri, četiri…
Oni se moraju složiti s imenicom po rodu i broju. Kažeš: *jedan stol, jedna kava, jedno pivo*. Nije isto *dva brata* i *dvije sestre* — taj mali „-a / -e“ detalj odmah te razotkrije kao lokalca ili turistu.
Onda dolaze kombinacije:
*dvadeset jedan dan, trideset dvije poruke, sto tri pitanja*.
Uvijek gledaš zadnji broj: *dvadeset jedna poruka* (ž.r.), ali *dvadeset jedan poziv* (m.r.).
Mali trik iz svakodnevice: kad naručuješ u kafiću, vježbaj na glas.
„Dvije kave i jedno mineralno.“
Konobar će te ili savršeno razumjeti — ili te ispraviti. Oba scenarija su dobitak.
I još nešto: kad jednom uhvatiš taj osjećaj slaganja brojeva i imenica, otvara ti se mogućnost da pričaš *precizno* — ne „par puta“, nego „tri puta tjedno“, ne „puno posla“, nego „pet projekata odjednom“.
Tu počinje prava jezična sloboda.
Redni brojevi: definicija, oblici i osnovna uporaba
Redni brojevi u hrvatskom zapravo su prilično jednostavni… dok ti ih netko normalno ne objasni, a ne kao u gramatici iz petog razreda.
Osnovno pravilo: pišemo broj + točka. Dakle, umjesto engleskog “1st” ili “20th”, lijepo i domaće pišemo “1.”, “20.”, “135.”. Točka je tu ključna — bez nje je to običan broj, s njom je redni.
Tu je i mala kvaka: jednostavni redni brojevi (1., 4., 20.) pišu se samo s tom točkom. Kad ih izgovaraš, to su: *prvi, četvrti, dvadeseti*.
Kod složenih rednih brojeva malo se zakomplicira u govoru, ali ne u pisanju. Pišeš: 21., a čitaš: dvadeset i prvi. Isto tako: 34. → *trideset i četvrti*, 101. → *sto prvi*.
Ja sam godinama na mailovima znao pisati “21-vi rođendan” (da, užas), dok me kolegica lektorica nije hladno pogledala i rekla: “Piši samo 21. i gotovo.” Od tada mi je život lakši — i mailovi uredniji.
Mali praktični trik:
– u službenim dokumentima, pozivnicama, plakatima — uvijek broj + točka
– u tekstu gdje želiš biti topliji, možeš pisati riječima: “prvi put”, “četvrti kat”.
Ako zapneš, jedno pitanje te spašava: Mogu li ispred toga staviti ‘koji po redu’? Ako možeš, treba *redni broj* — dakle, s točkom.
Slaganje roda i broja s brojevima
Prva stvar koja zbuni i najpametnije među nama: brojevi u hrvatskom nisu samo brojke, oni imaju stav. Moraju se slagati s rodom i brojem, kao da idu na svadbu i biraju outfit.
Uz ženske imenice ide: *dvije, tri, četiri djevojke, dvije stolice, tri mačke*.
Uz muške i miješane skupine koristiš: *dvoje, troje, četvero djece; dvojica, trojica, četvorica muškaraca*.
Nije isto reći *tri dečka* i *trojica dečki* — prvo zvuči neutralno, drugo kao da ih je policija upravo privela.
Jednom sam u mailu uredniku napisala: *“Pojavili su se trojica svjedoka.”* Vratilo mi se s komentarem: *“Trojica su se pojavila — srednji rod, molim.”*
Zvuči sitničavo, ali rečenica stvarno bolje teče kad kažeš: „Pojavila su se trojica.“
Dakle: muški množinski subjekt može povući *srednji* pridjev. Malo šizofreno, ali tako je.
Za učestalost je priča jednostavnija: *Vidjela sam ga dva puta, tri puta, četiri puta.*
Tu se ne filozofira, broj ostaje “goli broj”.
Ako pišeš mail, objavu na Instagramu ili čak CV, ove nijanse ti doslovno spašavaju obraz.
Ljudi možda neće znati objasniti pravilo, ali će osjetiti kad nešto “škripi”.
Bolje da ti se smiju zbog fore nego zbog pogrešnog *dvojica/dvoje*.
Deklinacija glavnih brojeva (jedan, dva, tri, četiri)
Prije velikih brojeva, prvo moraš “pripitomiti” ovu malu bandu: jedan, dva, tri, četiri.
Ako njih ne složiš kako treba, sve iza toga zvuči klimavo — kao rečenica iz lošeg prijevoda serije na Netflixu.
Kod jedan stvari su već zanimljive. Nije isto reći:
*jedan stol, jedna knjiga, jedno dijete*.
To je zapravo isti broj, ali se ponaša kao kameleon — mijenja se po rodu: jedan (muški), jedna (ženski), jedno (srednji).
S dva je klasična zamka. Muški i srednji rod vole oblik dva:
*dva stola, dva grada*.
Ali ženski rod traži dvije:
*dvije knjige, dvije kave, dvije karte za koncert*.
Ja sam godinama pisao *dva kave* u porukama — nitko te ne ispravi, ali u tekstu izgleda neuredno.
Tri ti olakšava život — isti je za sve rodove:
*tri stola, tri knjige, tri sela*.
Nema previše drame.
Isto vrijedi za četiri:
*četiri filma, četiri djevojke, četiri sela* — rod ga ne dira.
Praktičan trik: kad god pišeš nešto “za ozbiljno” — mail šefu, objavu za posao, opis proizvoda na Njuškalu — samo nakratko u glavi prođi: *jedan/jedna/jedno? dva ili dvije?*
Ta tri sekunda provjere često ti spase cijeli tekst.
Izražavanje količine, redoslijeda i učestalosti brojevima
Kad jednom pripitomiš onih osnovnih jedan, dva, tri, četiri, odjednom shvatiš da ti brojevi rade tri različita posla — kao da imaju tri honorarna posla sa strane.
Prvo, *količina*. To su ti glavni brojevi: jedan, dva, tri, sto, tisuću.
Ali naravno, hrvatski ne bi bio hrvatski da nema finih nijansi. Kažeš:
- dva stola, ali dvije stolice
- tri grada, ali tri žene
A kad je ekipa miješana — djeca, cure, dečki — onda upadaju dvoje, troje, četvero. Zvuči kao da dijeliš ekipe za kviz u kvartovskom kafiću.
Druga stvar je redoslijed. Tu nastupaju redni brojevi: prvi, drugi, treći; prva, druga, treća.
Kažeš:
- *prvi kat*,
- *druga epizoda serije*,
- *treće poglavlje knjige koje stalno preskačeš*.
Treći posao brojeva je učestalost. Koliko se puta nešto dogodi:
- *jedanput sam zakasnio na ispit*,
- *dvaput sam krivo ispunio obrazac*,
- *triput sam išao na kavu umjesto da radim*.
Praktično pravilo za svaki dan:
- kad brojiš koliko nečega imaš — glavni brojevi
- kad opisuješ tko je gdje u redu — redni brojevi
- kad pričaš koliko često fulavaš rokove — jedanput, dvaput, triput.
I, da, svi ćemo sve to ponekad krivo upotrijebiti. Bitno je da te ljudi razumiju — ostalo se ispegla usput.
Pisanje brojeva riječima: pravila, obrasci i česte pogreške
Kad god netko kaže “ma samo ću napisat broj”, znam da će negdje puknuti.
U hrvatskom nema “samo”. Moraš birati: riječima ili znamenkama — i tu kreće cirkus s pravilima.
Opće pravilo koje ti spašava živce: manje brojeve (do deset) pišeš riječima. Dakle: pišeš *osam, devet, deset*, a ne 8, 9, 10 u običnom, tečnom tekstu.
Onda dođeš do većih brojeva i tu većina ljudi odustane.
Brojke su okej za svakodnevni tekst, ali kad uđeš u službene papire, ugovore, oporuke, presude — cijeli broj *mora* biti slovima. Nema rasprave.
Ja sam jednom u ugovoru napisala samo “89 €” bez riječi. Vratili su mi dokument.
Od tad: 89 → osamdesetdevet**** (spojeno, bez crtice, bez drame).
Kod većih tipa 253, ne spajaš sve: 253 → dvjesto pedeset tri**** — svaka riječ posebno, kao mali orkestar koji mora biti usklađen.
Još jedna sitnica koja redovno zezne ljude: redni brojevi.
Pišeš: 20. (s točkom!), ali riječima *prvi, prva, prvo* ovisno o rodu. “1. kat” je okej, ali u presudi će radije tražiti “prvi kat”.
Ako pišeš mail šefu, kolumnu ili molbu za posao — pravilo je jednostavno: kad želiš zvučati ozbiljnije i izbjeći nesporazume, piši broj riječima.
Sporije je, ali spasiti može i posao i živce.
Zadaci za vježbu i detaljno razrađeni primjeri korak po korak
Tu kreće ona prava “borba” s brojevima — ne teorija, nego ono što ti treba u stvarnom životu: obrasci, mailovi, poruke, natječaji za posao.
Prvo, razlika između “koliko?” i “koji po redu?”.
To ti je kao razlika između “Imam tri kave dnevno” i “Ovo mi je treća kava, ne diraj je.” Glavni broj kaže količinu, redni broj kaže položaj u nizu.
Pogledaj ove parove — nemoj ih samo pročitati, izgovori ih naglas, odmah ćeš čuti što “zapinje”:
- 3 – tri – treći
- 7 – sedam – sedmi (ne “sedm*i*”, iako ćeš to čuti po birtijama)
- 10 – deset – deseti
- 21 – dvadeset jedan – dvadeset prvi
- 253 – dvjesto pedeset tri – dvjesto pedeset treći
Mala kvaka: redni brojevi se mijenjaju po rodu.
Reći ćeš:
– treći dan, ali treća kava, treće pitanje.
Ja sam jednom na službenom dopisu napisao “dvajset prvi siječnja” (bez “e”) i taj papir još kruži uredom kao interna šala.
Dobra fora za pamćenje:
– glavni brojevi odgovaraju na koliko?
– redni na koji po redu? (koji? koja? koje? — odmah te podsjeti na rod).
Kad pišeš prijavu za natječaj, rok ti često stoji kao “do 21. travnja”.
U govoru to uvijek pretvori u redni: “do dvadeset prvog travnja”.
Tu se ljudi najčešće poskliznu — baš tu vježbaj.
