Auto-cenzura ili auto‑cenzuriranje — tražite jasnoću o razlikama i upotrebi.
Self‑censorship obično označava osobni, svjestan izbor da se suzdržiš od iznošenja ili objavljivanja informacija; „auto‑censorship“ naglašava autonomni, tehnički ili institucionalni izvor samonametnutih ograničenja, pa koristite termin prema tonu: svakodnevni ili akademski.
Ja ću razjasniti primjere i stil odmah dalje.
Pravopisna i gramatička osnova
Ako kavu pijemo i govorimo o riječima, autocenzura je dobar primjer kako je jezik praktičan… i pomalo lukav.
Prefiksoid *auto* dolazi iz grčkog autós — znači “samo, sebi” — i u hrvatskom se piše zajedno s osnovom: autocenzura, autoanaliza, autobiografija.
To nije samo pravilo iz pravopisne knjige; to je i semantički ključ: *auto-* govori da radnja dolazi iznutra, da je samostalna.
Stručnjaci kažu — i ja to često kažem kolegama — tretiraj auto kao jedinstveni morfem.
Kad napišeš *auto cenzura*, gubi se ritam i značenje; kad napišeš *autocenzura*, odmah osjetiš da je riječ o samonadzoru.
Sjećam se kad sam slučajno napisao “auto-analiza” u tekstu o self-help trendovima 2025.; urednica me brzo vratila na zemlju.
Mali znak, velika razlika.
Praktična primjena u rečenicama
Prirodni slijed iz pravopisne osnove vodi ravno u praktičnu primjenu autocenzure u rečenicama — ne kao neka apstraktna teorija, nego kao alat koji stvarno mijenja ton i poruku. Stručnjak bi rekao: spojeni oblik autocenzura je pravilo; svaki dan ga koristimo, često nesvjesno.
Kad napišete: “Ne želim vrijeđati kolegu…”, već radite autocenzuru — suzdržavate dio misli jer znate publiku. U izvještaju zvuči drugačije: “Radi potpune objektivnosti, izostavljeni su detalji…” Formalno, ali hladnije. A u kolumni? Tamo autocenzura pleše na rubu — ironična, ponekad oštra, ponekad samozatajna.
Primjeri:
1) Jednostavno: “Mislim da…”
2) Formalno: “Zbog zaštite izvora…”
3) Kolumna: “Neću reći sve, ali…”
Osjetite razliku u tonu — i prilagodite poruku.
Najčešće greške i razlikovanje
Nekad se tema pišuće crte baš pretvori u malenu zavrzlamu — ljudi misle da je *auto‑* zasebna riječ, pa iskrsne “auto cenzura”.
Neće to proći; auto‑ je prefiksoid koji znači “sam” (auto + cenzura = autocenzura), pa ide zajedno.
Ima zabune: netko ga čita kao neki tehnički žargon, drugi ga zamijeni sa “samocenzurom” — što je, pazi sad, samo druga varijanta izraza, ali ne trebamo komplicirati.
Meni se jednom dogodilo da sam u tekstu napisao “auto cenzura” i urednik mi je vratio s komentarom: zvuči nespretno, kao da govorimo o automobilima. Sramota, al’ korisno iskustvo.
Ako pomaže: provjeri slične riječi — autobiografija, autoanaliza… To otkriva obrazac.
Pravilno pisanje olakšava čitanje; pogreška može čitatelja odvući s teme i srozati kredibilitet.
