Astmatičar: kako pravilno zvuči?
Kratko: „asthmatic” kao pridjev opisuje stanje (pacijent ima astmu ili „ima astmu” bolje zvuči), dok imenica („an asthmatic”) označava osobu i može stigmatizirati — u medicinskim zabilješkama koristim pridjev ili „ima astmu” zbog jasnoće i poštovanja.
I ja ću dalje objasniti primjere i zamke.
Pravopisna i gramatička osnova
Kad pričamo o riječima koje dolaze iz svijeta astme, volim to reći iz kafića — jasno i bez filozofije.
Imenica za muškarca je astmatičar, za ženu astmatičarka.
Pridev? astmatičan.
Bolest nosi jednostavno ime: astma (ženski rod).
Morfologija tu nije komplicirana: deklinacija ide normalno — astmatičar, astmatičara, astmatičaru…
množina: astmatičari, ženski oblici: astmatičarke.
Vrijedi zapamtiti: u pisanju čuvamo sve suglasnike, iako neki govornici preskaču zvukove pri izgovoru.
Etimologija šapće: grčki ȃsthma — “teško disanje”.
I da, ako ste ikad krivo napisali — niste jedini.
I ja sam jednom na brzinu ispustio “i” u razgovoru… pa vratite ga kad pišete.
Praktična primjena u rečenicama
Nakon kratkog podsjećanja na porijeklo i oblike riječi, pređimo na praktičnu stranu — kako to zvuči u stvarnom razgovoru i pisanju.
Kad kažete “Ivan je astmatičar”, to je jednostavno, direktno: osobni opis koji ne traži objašnjenja. “Ona je astmatičarka” nosi istu informaciju, ali razjašnjava rod — važno u vijestima ili medicinskim kartonima.
Pridjev u rečenici “Većina obitelji je astmatična” liječi ili naglašava situaciju: ne govorimo o pojedincima, nego o sklonosti u grupi. “Ima astmu” ostaje najneformalniji, čest u svakodnevnom govoru… i najčešće dovoljno.
Primjeri u praksi pomažu osjetiti nijanse: novinski naslov, razgovor s liječnikom, kratka najava u školi — svaki kontekst bira oblik koji najbolje nosi informaciju.
Najčešće pogreške i razlikovanje
Gdje se najčešće saplićemo kad govorimo o astmi? Često tu je ona mala, ali podmukla zamjena imenice i pridjeva — kaže se „on je astmatičan“, a zapravo mislimo na osobu: *on je astmatičar*.
I da, rod zna biti lukav: piše se *astmatičarka* kad govorimo o ženi, ne *astmatička* (to zvuči kao da opisujemo boju ili karakteristiku, a ne profesiju/bolest).
Još jedna greška: deklinacije. Često se previdi genitiv množine — treba *astmatičara* kada rečenica to traži. Malo poput toga kad u meniju naručite “kavu” umjesto “dvije kave” i konobar vas pogrešno pogleda…
Moj praktični trik: prije pisanja provjeri što riječ označava — osobu, pridjev ili bolest. Ako se dvoumiš, reci naglas; izgovor često otkrije pravi oblik. I da, gramatika spašava razumijevanje — i dobar razgovor za kavu.
