Formiranje priloga na hrvatskom izgleda lako, ali sitna slova pravila često zbune i najbolje učenike.
Prilozi se najčešće tvore od pridjeva dodavanjem nastavka -o ili -e: brz → brzo, tih → tiho, lijep → lijepo. Kod pridjeva na -ski, -ški, -čki često ostaje isti oblik: hrvatski govori → govori hrvatski. Neki prilozi su nepromjenjivi oblici: danas, jučer, sutra, ovdje, ondje.
Ako ti je jasno “brz → brzo”, ali te muče “hrvatski”, “naglo” i “tamo”, vrijedi zadržati se još koju minutu.
Što su prilozi i kako funkcioniraju?
Prilozi su ti kao začini u juhi — bez njih je jestivo, ali baš… bezveze.
To su one male riječi koje poprave glagol, pridjev ili drugi prilog i kažu *kako*, *gdje*, *kada* ili *koliko često* se nešto događa.
Primjeri?
– Trči *brzo*.
– Ona je *nevjerojatno* pametna.
– Vidimo se *sutra*.
– Bus *rijetko* dolazi na vrijeme.
Sve su to prilozi, svaki doda nijansu, kao kad kuhar digne obrve i kaže: „Malo još soli…”
Sjećam se kad sam na faksu pisala kolumnu i uporno gurala „stvarno”, „baš”, „jako” ispred svake druge riječi.
Urednica me samo pogledala i rekla: „Skini pola priloga i tekst će ti prodisat.”
Bila je u pravu. Kad ih je previše, zvučiš kao loš influencer u sponzoriranom videu.
Mala praktična pravila?
Ne treba ti „*vrlo* fantastično”, jedno od toga već je dovoljno.
Pazi i gdje staviš prilog —
„Iskreno, ne znam.”
„Ne znam iskreno.”
Nije isti dojam, zar ne?
I još nešto: igraj se pozicijom.
„Ponekad kasnim na posao” i „Na posao kasnim ponekad” nose drugačiji ritam, skoro kao dvije verzije iste pjesme.
Prilozi ti služe upravo za to — da ti rečenice zvuče kako želiš, ne kako ispadne.
Glavne vrste priloga u engleskom jeziku
Kad jednom skužiš što sve prilog može odraditi u rečenici, pola muke je gotovo.
Ali da ne ostane na onom školskom “prilozi odgovaraju na pitanja kako, gdje, kada…”, bolje ih je složiti u par jasnih ladica — onako kako si složiš začine u kuhinji.
Prvo, prilozi načina: *brzo, polako, pažljivo*. To su ti kao gas i kočnica — isti glagol, ali potpuno druga atmosfera. “Vozi.” i “Vozi polako.” nisu ni blizu ista scena.
Onda mjesto: *ovdje, tamo, gore, dolje*. Kad pišeš poruku: “Vidimo se tamo.” — čitatelj odmah traži kontekst. Prilog mu nacrta kartu u glavi.
Vrijeme je klasika: *sad, jučer, uskoro*. Ja sam jednom u tekstu izostavio “jučer” i ispalo je kao da se događaj tek treba dogoditi. Urednica me vratila na početak s jednim suhim “kad se to točno zbilo?”. Naučiš brzo.
Tu su još i učestalost: *uvijek, često, rijetko* — korisno kad pričaš o navikama, ne o jednom usputnom događaju.
I stupanj: *jako, prilično, potpuno*. To su ti regulatori jačine; bez njih sve zvuči mlako.
Ako želiš čišće, preciznije rečenice, igraj se pitanjima: *kako, gdje, kada, koliko često, koliko jako?*
Na svako od njih — čeka te po jedan tip priloga.
Pravila korak po korak za tvorbu priloga od pridjeva
Engleski prilozi od pridjeva su ti kao “turbo verzije” riječi koje već znaš. Ne trebaš novu gramatiku, samo par finih trikova.
Kad vidiš običan pridjev, u većini slučajeva doslovno mu zalijepiš -ly i gotovo:
quick → *quickly*
slow → *slowly*
Ali naravno, engleski ne bi bio engleski da nema iznimica.
Kod pridjeva na -y slovo *y* se pretvara u *i*, pa onda dodaš -ly:
happy → *happily*,
angry → *angrily*.
Ja sam godinama pisao *happyly* — dok me nije ispravio klinac iz 6. razreda. Boli, ali se pamti.
Slično je i s završetkom -le. To *e* jednostavno nestane, a *le* se pretvori u -ly:
simple → *simply*,
probable → *probably*.
Dobar trik: kad osjetiš ono “mutno” *l* na kraju, velika je šansa da ide *-ly* bez tog *e*.
A onda dođu oni na -ic. Tu priča malo skreće: umjesto čistog *-ly*, najčešće dobiješ -ally:
tragic → *tragically*,
basic → *basically*.
Znaš ono kad netko u mailu napiše “*I basically agree*”? E, to je taj.
Najbolji način da ti ovo uđe u uho? Uzmi Netflix titlove ili Instagram opise i lovi oblike: pronađi *quickly, simply, happily, basically*… Kad ih jednom kreneš primjećivati, po glavi će ti skakati svugdje — i u govoru i u pisanju.
Česti nepravilni i nepromjenjivi prilozi
Znaš ono kad misliš da si skužio engleske priloge, pa ti onda dođu ovi “posebni” koji se prave Englezi iz Notting Hilla? E, to su ti ovi nepravilni i nepromjenjivi.
Prvo, ova *invariable* ekipa: fast, hard, late, early.
I kao pridjevi, i kao prilozi — ista forma, drugi film.
- *a fast car* / *He runs fast.*
- *a hard job* / *She works hard.*
- *a late train* / *He arrived late.*
- *an early flight* / *We woke up early.*
Nema -ly repića, ali znače točno ono što očekuješ. Lijepo, čisto, bez drame.
Onda dođe good → well.
Rečenica *I speak good* zvuči kao loš Netflix prijevod. Treba biti: I speak well.
*Good* opisuje imenicu (*a good idea*), *well* opisuje radnju (*She writes well*).
A sad klasična mina na koju svi nagaze: hard vs. hardly.
*I work hard* = radim puno, s naporom.
*I hardly work* = praktički ne radim. Ogroman semantički salto zbog tri slova.
I još jedna podvala: friendly, lovely, lonely i slični — to su pridjevi, ne prilozi.
Ne ide *She sings lovely*, nego She sings beautifully.
Ja sam na faksu na eseju napisao *He spoke friendly* — profesor je samo nacrtao tužan smajlić u kutu. To ti sve govori.
Ako ovo jednom posložiš u glavi, svaki put kad čuješ krivi oblik, zvučat će ti kao falš nota na koncertu. I to je dobra stvar — znači da ti uho već radi posao.
Položaj priloga u rečenici
U engleskom ti prilog nije samo “što”, nego i *gdje ga staviš u rečenicu*.
To ti je kao šećer u kavi — isti šećer, ali ako ga spustiš na dno i ne promiješaš, pola šalice je gorko.
Kad staviš prilog na početak, dobiješ naglasak:
Quickly, she finished her homework.
Osjetiš li taj “brzo” odmah u glavi? Kao trailer prije filma — prvo ti odredi ritam.
U sredini, prije glavnog glagola, zvuči puno prirodnije za svakodnevni engleski:
They often play soccer.
Nećeš čuti “They play often soccer.” osim možda u lošem sinkroniziranom Netflixovom prijevodu.
Kraj rečenice je zona za *način, mjesto, vrijeme*:
She runs very fast.
Ili: He works in London every day.
Prvo *kako*, onda *gdje*, pa *kad*. Redoslijed: način – mjesto – vrijeme.
Zvuči trivijalno, ali kad ga ne poštuješ, Englezu u glavi zazvoni alarm.
Ja sam godinama automatski trpao “yesterday” u sredinu rečenice.
Ljudi su me razumjeli, naravno, ali uvijek je falio onaj “aha, ovaj stvarno zvuči kao izvorni govornik” osjećaj.
Mali trik:
– Kad želiš naglasiti *osjećaj* ili iznenađenje, povuci prilog naprijed: Suddenly, he left.
– Kad želiš da zvuči “bez šuma”, drži ga u sredini ili na kraju.
Nije gramatika radi gramatike — nego zato da te nitko ne “čuje” dok pričaš engleski.
I to je cilj.
Kratak sažetak i savjeti za vježbanje tvorbe priloga
Ovo troje – *quick, easy, tragic* – izgledaju bezazleno, ali upravo na njima ljudi najčešće naprave glupe greške u engleskom.
I ja sam, da budem iskren. Pisao sam jednom tekst za redakciju, brzam, šaljem mail urednici i ostavim “*tragicly*”. Vratila mi je tekst u roku od minute s jednom rečenicom: “Tragično, ali nije *tragicly*.”
Hajmo to zauvijek posložiti.
Kad imaš quick, samo mu zalijepiš ‑ly i dobiješ quickly. Čista matematika — kao da na račun u banci samo dodaš još jednu nulu. Nema filozofije.
Kod easy već imamo malu operaciju: ono završno y prelazi u i, pa nastaje easily. Slično kao kad u hrvatskom “lijep” postane “ljepši” — malo preoblikuješ, ali baza ostaje.
A tragic je klasična zamka. Ne ide *tragicly*. Prvo se pretvara u tragical (ic → ical), a tek onda dobiva ‑ly: tragically. Kao da engleski kaže: “Ne ideš van bez kaputa” — prvo kaput (*‑ical*), onda šetnja (*‑ly*).
Praktičan trik za učenje? U mobitel si napravi malu “crnu listu” riječi na koje uvijek zaboravljaš, pa ih provlači kroz vlastite rečenice:
“I reacted quickly.”
“She passed easily.”
“The story ended tragically.”
Dva put pročitaš naglas i već drugi dan ti zvuči prirodno.
