Rečenice – Jednostavno objašnjenje za brže učenje i savladavanje gramatike

Gramatika je tema koja izaziva glavobolju kod većine učenika. Rečenice, njihova struktura, podjela, analiza – sve to djeluje kao beskrajna zbrka pravila i definicija. No, što ako vam kažem da je razumijevanje rečenice zapravo prilično logično i jednostavno?

Rečenica je organizirana jedinica koja prenosi potpunu misao ili obavijest, sastoji se od najmanje jedne riječi, a najčešće od skupine riječi okupljenih oko glagola koji čini njezino srce. Bez obzira na duljinu, svaka rečenica mora imati smisao i završavati odgovarajućim interpunkcijskim znakom – točkom, upitnikom ili uskličnikom.

Kroz ovaj članak proći ćete kroz sve što trebate znati o rečenicama – od osnovnih pojmova do složenih struktura – na način koji je lako probavljiv i primjenjiv odmah. Pripremite se za to da gramatika postane puno manje zastrašujuća.

Što je rečenica i zašto je važna?

Rečenica je temeljna jedinica jezika. Bez nje ne možemo komunicirati, pisati eseje, slati poruke ili čak pročitati ovaj članak. Sve što izgovaramo ili pišemo organizirano je u rečenice, jer one strukturiraju naše misli na način da ih drugi mogu razumjeti.

Zamislite jezik kao kuću – rečenice su sobe u toj kući, a riječi su cigle. Bez pravilno posloženih cigli, soba se raspada. Isto vrijedi i za rečenice: bez njihove pravilne strukture, komunikacija postaje nejasna ili potpuno nemoguća.

Kada učenici dobro razumiju što je rečenica, oni automatski bolje pišu, jasnije se izražavaju i s lakoćom rješavaju gramatičke zadatke. To je vještina koja se proteže kroz sva školska razdoblja i daleko izvan njih.

Definicija rečenice jednostavnim riječima

Rečenica je skup riječi koji ima smisao i izražava potpunu misao. To može biti jedna riječ (npr. “Radi.”) ili više njih (npr. “Marija čita knjigu u knjižnici.”), ali ono što je ključno jest da rečenica mora biti samostalna i cjelovita.

Tradicionalna školska definicija kaže: rečenica je misao izražena riječima. Jednostavnije rečeno, to je zaokružena poruka. Ako nešto nema smisla ili ostavlja pitanja bez odgovora, vjerojatno nije rečenica.

Primjeri:

• “Marko jede.” – To je rečenica. Znamo tko i što radi.
• “U parku” – To nije rečenica. Ne znamo tko ili što se događa, niti je misao cjelovita.

Svaka rečenica mora završavati s jednim od tri interpunkcijska znaka: točkom (.), upitnikom (?) ili uskličnikom (.). To je znak da je misao završena.

Razlika između rečenice i fraze ili sintagme

Ovo je mjesta gdje mnogi učenici zapnu. Fraza (ili sintagma) izgleda kao dio rečenice, ali nije samostalna i nema potpuni smisao. Ona je samo dio veće strukture.

Sintagma je grupa riječi povezanih gramatičkim odnosima koje čine dio rečenice. Na primjer:

• “knjiga u knjižnici” – to je sintagma
• “Marija čita knjigu u knjižnici.” – to je rečenica

Sintagme ne mogu stajati same. Pokušajte nekome reći samo “knjiga u knjižnici” – osoba će vas gledati zbunjeno i pitati “Što s knjigom? Što se s njom događa?”

Rečenica, s druge strane, odgovara na pitanje i zatvara krug komunikacije. Ima subjekt (tko ili što), predikat (što radi), i prenosi cjelovitu poruku.

Razlika je jednostavna:

• Fraza = dio rečenice, nepotpuna misao
• Rečenica = cjelovita misao, može stajati samostalno

Pamtite: ako možete to reći nekome i oni će vas razumjeti bez dodatnih pitanja, to je rečenica. Ako ne – to je fraza.

Osnovni dijelovi rečenice – subjekt i predikat

Svaka rečenica ima svoj kostur, strukturu koja joj daje oblik i smisao. Dva najvažnija dijela tog kostура su subjekt i predikat. To su temelji bez kojih rečenica ne može postojati.

Ako razumijete subjekt i predikat, već ste prešli pola puta prema potpunom razumijevanju rečenice. Ostalo je samo dodavanje detalja.

Što je subjekt i kako ga prepoznati?

Subjekt je vršitelj radnje. To je dio rečenice koji govori tko ili što obavlja radnju izraženu glagolom.

Najlakši način da prepoznate subjekt jest da postavite pitanje: “Tko?” ili “Što?” ispred glagola.

Primjer:

• “Ivan pjeva.”
• Pitanje: Tko pjeva?
• Odgovor: Ivan.
• Subjekt = Ivan

Subjekt je najčešće imenica ili zamjenica, i obično stoji u nominativu (prvom padežu). Također se slaže u licu i broju s glagolom – što znači da ako je subjekt u jednini, i glagol mora biti u jednini.

Primjeri subjekta:

• Marija čita knjigu. (Subjekt: Marija)
• Mačka spava na kauču. (Subjekt: Mačka)
• Oni trče. (Subjekt: Oni)

Ponekad subjekt može biti i cijela skupina riječi:

• “Mala djevojčica s plavom mašnom trči prema školi.” (Subjekt: Mala djevojčica s plavom mašnom)

Subjekt nije uvijek na početku rečenice. Može biti iza predikata ili čak sakriven (u tzv. bezličnim rečenicama). Ali ako postavite pitanje “Tko?” ili “Što?”, obično ćete ga lako pronaći.

Što je predikat i zašto je srce svake rečenice?

Predikat je glagol – riječ koja izražava radnju, stanje ili zbivanje. Bez predikata nema rečenice, jer on određuje što se događa.

To je srce rečenice jer oko njega gravitiraju svi ostali dijelovi. Predikat otvara mjesta za subjekt, objekt, priloge – sve se vrti oko njega.

Najlakši način da prepoznate predikat je da pronađete glagol u rečenici. Pitajte se: “Što se događa?” ili “Što subjekt radi?”

Primjer:

• “Luka trči.”
• Što Luka radi? Trči.
• Predikat = trči

Predikat može biti jednostavan (jedan glagol) ili složen (više glagolskih oblika):

• Jednostavan predikat: “Marija čita.”
• Složen predikat: “Marija je čitala knjigu.” ili “Marko će doći sutra.”

Bitno je zapamtiti: bez predikata nema rečenice. Čak i ako imate subjekt i objekt, ako nema glagola koji povezuje sve to, niste napisali rečenicu.

Primjeri jednostavnih rečenica s označenim subjektom i predikatom

Sada kada znate što su subjekt i predikat, vrijeme je za praktične primjere:

1. Ana pjeva.

• Subjekt: Ana
• Predikat: pjeva

1. Pas laje.

• Subjekt: Pas
• Predikat: laje

1. Učenici uče gramatiku.

• Subjekt: Učenici
• Predikat: uče

1. Sunce sija.

• Subjekt: Sunce
• Predikat: sija

1. Moja sestra piše zadaću.

• Subjekt: Moja sestra
• Predikat: piše

1. Knjige stoje na polici.

• Subjekt: Knjige
• Predikat: stoje

U svim ovim primjerima vidite jasan obrazac: subjekt (tko ili što) + predikat (što radi). To je najosnovnija struktura rečenice, i sve ostalo što dodajete samo je proširenje tog temelja.

Vježbajte na vlastitim primjerima – uzmite bilo koju rečenicu iz knjige ili s interneta, pronađite glagol, pa postavite pitanje “Tko?” ili “Što?”. Tako ćete brzo savladati prepoznavanje subjekta i predikata.

Vrste rečenica prema sastavu

Rečenice nisu sve iste. Neke su kratke i jednostavne, druge dugačke i složene s više dijelova. Prema sastavu, rečenice dijelimo na jednostavne i složene.

Ova podjela je važna jer vam pomaže razumjeti kako se rečenice grade, kako ih analizirati i – što je najvažnije – kako ih pravilno pisati.

Jednostavna rečenica – najjednostavniji oblik

Jednostavna rečenica ima samo jedan predikat (jedan glagol). To je njena glavna karakteristika.

Ona može biti kratka ili duga, ali uvijek sadrži samo jednu radnju ili stanje.

Primjeri:

• “Marko trči.” (Subjekt + Predikat)
• “Ana čita zanimljiv roman u parku.” (Subjekt + Predikat + dodaci)
• “Mačka spava.”

Cak i ako jednostavna rečenica ima mnogo riječi, sve dok postoji samo jedan glagol, ostaje jednostavna:

• “Mala djevojčica s crvenom torbom trči prema svojoj školi u centru grada.”

Ovdje je predikat samo jedan – “trči”. Sve ostalo su dodaci (atributi, priložne oznake).

Jednostavne rečenice mogu biti:

• Neproširene – imaju samo subjekt i predikat (“Pas laje.”)
• Proširene – imaju i druge dijelove kao što su objekt, prilog, atribut (“Pas glasno laje na susjedovu mačku.”)

Jednostavne rečenice su temelj pismenosti. Ako ih razumijete, sve ostalo dolazi lakše.

Složena rečenica – kako prepoznati glavnu i zavisnu rečenicu

Složena rečenica ima dva ili više predikata (glagola). Ona nastaje kada spojimo više rečenica u jednu cjelinu.

Primjer:

• “Marko trči, a Ana čita.”

Ovdje imamo dva predikata: “trči” i “čita”. To znači da je ovo složena rečenica.

Složene rečenice dijele se na dva tipa:

1. Nezavisnosložene
2. Zavisnosložene

U zavisnosloženoj rečenici jedna rečenica je glavna, a druge su zavisne. Glavna rečenica može stajati samostalno, dok zavisna ne može.

Primjer:

• “Marko trči jer kasni na trening.”
• Glavna rečenica: “Marko trči” (može stajati sama)
• Zavisna rečenica: “jer kasni na trening” (ne može stajati sama)

Zavisne rečenice obično počinju veznicima kao što su: jer, da, ako, kada, dok, iako, što, koji itd.

Kako prepoznati glavnu rečenicu? Pokušajte je izdvojiti – ako ima smisla sama za sebe, to je glavna rečenica. Ako nema, to je zavisna.

Nezavisnosložena i zavisnosložena rečenica – razlika objašnjena jednostavno

Nezavisnosložena rečenica sastoji se od dvije ili više rečenica koje su ravnopravne. Svaka od njih može stajati samostalno i imati bi smisla.

Primjeri:

• “Marko trči, a Ana čita.”
• “Marko trči” – može stajati sama.
• “Ana čita” – također može stajati sama.

Ove rečenice povezane su veznicima poput: i, a, ali, pa, ili, te, nego.

Drugi primjer:

• “Sunce sija, ptice pjevaju, djeca se igraju u parku.”

Svaka od ovih rečenica je nezavisna – sve mogu funkcionirati odvojeno.

Zavisnosložena rečenica sastoji se od glavne rečenice i jedne ili više zavisnih rečenica. Zavisna rečenica ovisi o glavnoj i ne može stajati sama.

Primjeri:

• “Marko trči jer kasni na trening.”
• Glavna: “Marko trči”
• Zavisna: “jer kasni na trening” (ne može stajati sama)
• “Ako padne kiša, ostat ćemo kod kuće.”
• Zavisna: “Ako padne kiša”
• Glavna: “ostat ćemo kod kuće”

Zavisne rečenice obično počinju zavisnim veznicima:

• jer, da, ako, kada, dok, iako, što, koji, čiji, gdje, kako, zašto

Razlika je jednostavna:

• Nezavisnosložena: sve rečenice mogu stajati samostalno
• Zavisnosložena: jedna rečenica ovisi o drugoj

Zapamtite: ako možete razdvojiti rečenicu na dva dijela i oba imaju smisla – nezavisnosložena. Ako jedan dio nema smisla bez drugog – zavisnosložena.

Vrste rečenica prema značenju

Rečenice ne služe samo za prenošenje informacija. One mogu postavljati pitanja, izražavati osjećaje, davati naredbe… Prema značenju, odnosno prema funkciji, rečenice dijelimo na četiri vrste.

Ova podjela je važna jer određuje kako ćete napisati rečenicu i koji interpunkcijski znak ćete staviti na kraju.

Obavještajna (ili izjavna) rečenica

Ovo je najčešća vrsta rečenice. Koristi se za iznošenje činjenica, obavijesti ili misli. Nešto jednostavno izjavljujete.

Na kraju obavještajne rečenice stoji točka (.).

Primjeri:

• “Marko uči matematiku.”
• “Sunce je zvijezda.”
• “Zagreb je glavni grad Hrvatske.”
• “Moja sestra voli čitati knjige.”

Obavještajna rečenica je neutralna. Ne izražava emocije, ne pita, ne naređuje – samo prenosi informaciju.

Upitna rečenica

Upitna rečenica služi za postavljanje pitanja. Na kraju stoji upitnik (?).

Primjeri:

• “Jesi li naučio lekciju?”
• “Što radiš sutra?”
• “Kada počinje škola?”
• “Tko je napisao tu knjigu?”

Upitne rečenice često počinju upitnim riječima:

• Tko, što, kada, gdje, kako, zašto, čiji, koji, koliko

Ali mogu biti i bez upitnih riječi, uz pomoć čestice li:

• “Ideš li u kino?”
• “Jesi li spreman?”

Upitne rečenice zahtijevaju odgovor – to je njihova svrha.

Uzvična rečenica

Uzvična (ili usklična) rečenica izražava jaka osjećaja – radost, tugu, iznenađenje, ljutnju, oduševljenje…

Na kraju stoji uskličnik (.).

Primjeri:

• “Kako je lijepo.”
• “Bravo.”
• “Ne mogu vjerovati.”
• “To je nevjerojatno.”
• “Pazi.”

Uzvične rečenice često zvuče glasnije i emocionalno su nabijene. Mogu biti vrlo kratke (čak jedna riječ) ili duge.

Zapovjjedna (zapovijedna) rečenica

Zapovjjedna rečenica služi za izdavanje naredbi, molbi ili savjeta. Na kraju može stajati točka (.) ili uskličnik (.), ovisno o intenzitetu naredbe.

Primjeri:

• “Zatvori vrata.”
• “Ne trči.”
• “Učite redovito.”
• “Dođi ovamo.”
• “Prestani govoriti.”

Zapovjjedne rečenice često nemaju izričit subjekt – jer je jasno da se obraćate nekome (obično se podrazumijeva “ti” ili “vi”).

Mogu biti:

• Blage (molba ili savjet): “Molim te, donesi mi knjigu.”
• Oštre (naredba): “Sjedni odmah.”

Razlika između ovih vrsta rečenica je u interpunkciji i namjeni. Zapamtite:

• Obavještajna → točka → izjava
• Upitna → upitnik → pitanje
• Uzvična → uskličnik → emocija
• Zapovjjedna → točka ili uskličnik → naredba

Ostali dijelovi rečenice – objekt, prilog, atribut

Subjekt i predikat su kostur rečenice, ali da bi rečenica bila bogata i potpuna, često joj trebaju i drugi dijelovi. Tri najvažnija su: objekt, prilog i atribut.

Ovi dodaci proširuju rečenicu i čine je jasnijom, detaljnijom i informativnijom.

Objekt – koga ili što?

Objekt je predmet glagolske radnje. To je dio rečenice koji odgovara na pitanja:

• “Koga?” (za živa bića)
• “Što?” (za stvari)

Objekt pokazuje na koga ili na što se radnja odnosi.

Primjeri:

• “Marko čita knjigu.”
• Što čita? Knjigu.
• Objekt = knjigu
• “Ana voli svoju sestru.”
• Koga voli? Svoju sestru.
• Objekt = svoju sestru
• “Učitelj objašnjava lekciju.”
• Što objašnjava? Lekciju.
• Objekt = lekciju

Objekt obično stoji u akuzativu (4. padež), ali može biti i u drugim padežima ovisno o glagolu:

• “Sjetio se prijatelja.” (genitiv – 2. padež)
• “Pomažem bratu.” (dativ – 3. padež)

Objekt nije obavezan dio rečenice, ali čini je puno informativnijom.

Prilog – kada, gdje, kako, zašto?

Prilog (ili priložna oznaka) daje dodatne informacije o radnji. Odgovara na pitanja:

• Kada? (vrijeme)
• Gdje? (mjesto)
• Kako? (način)
• Zašto? (razlog)
• Koliko? (mjera)

Postoje različite vrste priloga:

Prilog za vrijeme:

• “Marko dolazi sutra.” (Kada? Sutra.)
• “Išli smo u kino jučer.” (Kada? Jučer.)

Prilog za mjesto:

• “Knjiga je na stolu.” (Gdje? Na stolu.)
• “Idemo u park.” (Gdje? U park.)

Prilog za način:

• “Ana pjeva lijepo.” (Kako? Lijepo.)
• “Marko trči brzo.” (Kako? Brzo.)

Prilog za razlog:

• “Ostao je kod kuće zbog bolesti.” (Zašto? Zbog bolesti.)

Prilozi obogaćuju rečenicu i čine je živopisnijom. Bez njih, rečenica je funkcionalna, ali siromašna.

Atribut – koji, čiji, kakav?

Atribut je bliža ili uža odredba imenice. On opisuje imenicu i odgovara na pitanja:

• Koji?
• Čiji?
• Kakav?
• Koliki?

Atribut se najčešće izražava pridjevom, ali može biti i imenica ili zamjenica.

Primjeri:

Pridjev kao atribut:

• “Crvena knjiga leži na stolu.” (Kakva knjiga? Crvena.)
• “Velika kuća stoji na brdu.” (Kakva kuća? Velika.)

Imenica kao atribut:

• “Knjiga gramatike je korisna.” (Koja knjiga? Knjiga gramatike.)
• “Torba moje sestre je nova.” (Čija torba? Moje sestre.)

Zamjenica kao atribut:

• “Moja knjiga je na stolu.” (Čija knjiga? Moja.)
• “Ta djevojčica je moja prijateljica.” (Koja djevojčica? Ta.)

Atribut se uvijek odnosi na imenicu i s njom se slaže u rodu, broju i padežu:

• “Veliki pas” (muški rod, jednina, nominativ)
• “Velike mačke” (ženski rod, množina, nominativ)

Atribut rečenicu čini preciznijom i bogatijom. Bez njega, rečenica je nejasna:

• “Daj mi knjigu.” (Koju knjigu?)
• “Daj mi crvenu knjigu.” (Jasno.)

Objekt, prilog i atribut nisu uvijek potrebni, ali oni su alati koji vam omogućuju da precizno i jasno izrazite misao.

Kako analizirati rečenicu korak po korak

Analiza rečenice je vještina koja se čini zastrašujućom, ali kada razložite proces na jednostavne korake, postaje puno lakša. Evo preciznog vodiča kako analizirati bilo koju rečenicu.

Korak 1: Pronađi predikat (glagol)

Prvi korak je uvijek pronalaženje predikata, jer je to srce rečenice. Predikat je glagol – riječ koja izražava radnju ili stanje.

Pitajte se: “Što se događa u ovoj rečenici?” ili “Koja je radnja?”

Primjer:

• “Luka trči prema školi.”
• Što se događa? Trči.
• Predikat = trči

Predikat može biti jednostavan (jedan glagol) ili složen (više glagolskih oblika):

• “Marko je pročitao knjigu.” (Predikat = je pročitao)
• “Ana će doći sutra.” (Predikat = će doći)

Pronalaženje predikata je temelj svega što slijedi.

Korak 2: Pronađi subjekt (tko ili što obavlja radnju)

Kada ste pronašli predikat, sljedeći korak je pronalaženje subjekta. Subjekt je vršitelj radnje.

Postavite pitanje ispred predikata: “Tko?” ili “Što?”

Primjer:

• “Luka trči prema školi.”
• Predikat: trči
• Tko trči? Luka.
• Subjekt = Luka

Subjekt je najčešće imenica ili zamjenica u nominativu (1. padež).

Ponekad subjekt može biti duža skupina riječi:

• “Mala djevojčica s plavom trakom trči prema školi.”
• Tko trči? Mala djevojčica s plavom trakom.
• Subjekt = Mala djevojčica s plavom trakom

Kada pronađete subjekt i predikat, već imate kostur rečenice.

Korak 3: Prepoznaj ostale dijelove rečenice

Sada kada znate subjekt i predikat, vrijeme je da pronađete ostale dijelove – objekt, prilog, atribut.

Pronalaženje objekta:

Postavite pitanja “Koga?” ili “Što?” iza predikata.

Primjer:

• “Marko čita knjigu.”
• Što čita? Knjigu.
• Objekt = knjigu

Pronalaženje priloga:

Postavite pitanja “Kada?”, “Gdje?”, “Kako?”, “Zašto?” iza predikata.

Primjer:

• “Marko čita knjigu u knjižnici.”
• Gdje čita? U knjižnici.
• Prilog za mjesto = u knjižnici
• “Marko čita knjigu ujutro.”
• Kada čita? Ujutro.
• Prilog za vrijeme = ujutro

Pronalaženje atributa:

Atribut se odnosi na imenicu i odgovara na pitanja “Koji?”, “Čiji?”, “Kakav?”.

Primjer:

• “Marko čita zanimljiv roman.”
• Kakav roman? Zanimljiv.
• Atribut = zanimljiv (odnosi se na “roman”)

Atribut uvijek stoji uz imenicu i opisuje je.

Primjer potpune analize jednostavne rečenice

Sada ćemo sve spojiti na konkretnom primjeru.

Rečenica: “Mala Ana čita zanimljivu knjigu u parku ujutro.”

Korak 1: Pronađi predikat

• Što se događa? Čita.
• Predikat = čita

Korak 2: Pronađi subjekt

• Tko čita? Mala Ana.
• Subjekt = Mala Ana

Korak 3: Prepoznaj ostale dijelove

• Objekt: Što čita? Knjigu. (Objekt = knjigu)
• Atributi:
• Kakva Ana? Mala. (Atribut uz “Ana”)
• Kakvu knjigu? Zanimljivu. (Atribut uz “knjigu”)
• Prilozi:
• Gdje čita? U parku. (Prilog za mjesto)
• Kada čita? Ujutro. (Prilog za vrijeme)

Potpuna analiza:

• Subjekt: Mala Ana
• Predikat: čita
• Objekt: knjigu
• Atributi: mala (uz Ana), zanimljivu (uz knjigu)
• Prilozi: u parku (mjesto), ujutro (vrijeme)

Ovako analizirate svaku rečenicu – korak po korak, postavljajući prava pitanja. S vježbom, ovaj proces postaje automatski.

Najčešće greške kod pisanja i analize rečenica

Čak i kada razumijete teoriju, greške se događaju. Neke su toliko česte da ih rade gotovo svi učenici. Evo najčešćih zamki i kako ih izbjeći.

Rečenica bez predikata ili subjekta

Ovo je najčešća greška. Rečenica mora imati predikat. Bez njega, to nije rečenica – to je fraza.

Primjer pogrešnog:

• “Mala djevojčica u parku.”

Što nedostaje? Predikat. Ne znamo što djevojčica radi.

Ispravno:

• “Mala djevojčica sjedi u parku.”

Subjekt također često nedostaje, pogotovo u razgovornom govoru:

• “Trčim prema školi.” (Tko trči? Ja – subjekt je podrazumijevan, ali u formalnoj analizi možete ga dodati: “Ja trčim prema školi.”)

U složenijim rečenicama, učenici ponekad zaborave dodati predikat u zavisnu rečenicu:

• Pogrešno: “Kada u školu, vidim prijatelja.”
• Ispravno: “Kada idem u školu, vidim prijatelja.”

Pravilo je jednostavno: svaka rečenica mora imati barem jedan predikat.

Zamjena subjekta i objekta

Ovo se često događa jer učenici ne postavljaju prava pitanja.

Primjer:

• “Marko vidi Anu.”
• Subjekt: Marko (Tko vidi?)
• Objekt: Anu (Koga vidi?)

Ali učenici ponekad zamijene:

• Pogrešno: “Ana je subjekt jer je osoba.”
• Ispravno: Ana je objekt jer je predmet radnje – ona se vidi.

Subjekt je vršitelj radnje, a objekt je predmet radnje. Uvijek postavite pitanje “Tko?” za subjekt i “Koga/Što?” za objekt.

Još jedan primjer:

• “Učitelj nagrađuje učenika.”
• Subjekt: Učitelj (Tko nagrađuje?)
• Objekt: učenika (Koga nagrađuje?)

Padež također pomaže: subjekt je obično u nominativu (1. padež), a objekt u akuzativu (4. padež) ili drugim padežima.

Pogrešna interpunkcija kod složenih rečenica

Složene rečenice često zbunjuju učenike, posebno kad je riječ o interpunkciji.

Najčešće greške:

1. Zaboravljanje zareza između nezavisnih rečenica:

• Pogrešno: “Marko trči Ana čita.”
• Ispravno: “Marko trči, a Ana čita.”

1. Dodavanje zareza gdje nije potreban:

• Pogrešno: “Marko je rekao, da će doći.”
• Ispravno: “Marko je rekao da će doći.”

1. Zaboravljanje zareza ispred zavisne rečenice:

• Ispravno: “Marko trči jer kasni na trening.” (ako je zavisna rečenica kratka, zarez može izostati)
• Ispravno: “Marko trči, jer je kasnio na trening i ne želi dobiti opomenu.” (ako je duža, stavite zarez)

Pravilo: između nezavisnih rečenica (u nezavisnosloženoj rečenici) obavezno ide zarez ispred veznika:

• “Sunce sija, a vjetar puše.”

U zavisnosloženoj rečenici, zarez obično stoji ispred zavisne rečenice ako ona dolazi nakon glavne:

• “Ostat ćemo kod kuće, ako padne kiša.”

Ali ako zavisna rečenica dolazi prije glavne, zarez dolazi nakon nje:

• “Ako padne kiša, ostat ćemo kod kuće.”

Greške u interpunkciji mogu potpuno promijeniti značenje rečenice ili je učiniti nečitljivom. Zato je važno vježbati složene rečenice i paziti na zareze.

Savjeti i trikovi za brže razumijevanje rečenica

Razumijevanje rečenica ne mora biti mučenje. Postoje jednostavni trikovi koji vam mogu uvelike olakšati učenje i analizu. Evo najkorisnijih.

Koristi pitanja za lakše prepoznavanje dijelova rečenice

Najvažniji alat u analizi rečenice su pitanja. Ako znate koja pitanja postaviti, svaki dio rečenice lako ćete prepoznati.

Predikat:

• Pitanje: “Što se događa?” ili “Koja je radnja?”

Subjekt:

• Pitanje: “Tko?” ili “Što?” (ispred predikata)

Objekt:

• Pitanje: “Koga?” ili “Što?” (iza predikata)

Prilog za mjesto:

• Pitanje: “Gdje?”

Prilog za vrijeme:

• Pitanje: “Kada?”

Prilog za način:

• Pitanje: “Kako?”

Prilog za razlog:

• Pitanje: “Zašto?”

Atribut:

• Pitanje: “Koji?”, “Kakav?”, “Čiji?”

Zapišite si ova pitanja na papir i držite ih ispred sebe dok analizirate rečenice. S vremenom ćete ih zapamtiti i neće vam više trebati.

Uvježbavaj na primjerima iz svakodnevnog života

Najbrži način da savladate rečenice je da ih pronađete svuda oko sebe – u udžbenicima, novinama, na internetu, čak i u porukama.

Odaberite bilo koju rečenicu i analizirajte je:

• Pronađite predikat.
• Pronađite subjekt.
• Pronađite objekt, priloge, atribute.

Primjer iz svakodnevnog života:

• “Mama kuha ukusnu večeru u kuhinji.”
• Predikat: kuha
• Subjekt: Mama
• Objekt: večeru
• Atribut: ukusnu (uz “večeru”)
• Prilog za mjesto: u kuhinji

Čim počnete primjećivati rečenice u svakodnevnom životu, gramatika prestaje biti apstraktna – postaje praktična i korisna.

Vježbajte s prijateljima – napišite rečenicu i pitajte jedni druge da je analiziraju. To može biti zabavno i korisno.

Koristi sheme i tablice za vizualno pamćenje

Mnogi učenici uče vizualno. Ako ste vi jedan od njih, napravite tablicu ili shemu koja pokazuje dijelove rečenice.

Primjer jednostavne tablice:

Ovakve tablice možete ispisati i zalijepiti u bilježnicu ili na zid. Kada učite, bacite pogled na tablicu – to će vam pomoći da brže zapamtite.

Možete napraviti i dijagram – nacrtajte rečenicu kao drvo s granama:

REČENICA

/ \

SUBJEKT PREDIKAT
| |


Marko trči

Vizualno pamćenje je moćan alat. Iskoristite ga.

Vježbe za uvježbavanje i provjeru znanja

Teorija je važna, ali prava vještina dolazi kroz praksu. Evo vježbi koje možete koristiti za uvježbavanje i provjeru znanja o rečenicama.

Jednostavne vježbe za prepoznavanje subjekta i predikata

Vježba 1: Pronađi predikat i subjekt u sljedećim rečenicama.

1. Ana čita roman.
2. Pas laje glasno.
3. Učenici pišu zadaću.
4. Sunce sija jako.
5. Moja sestra voli glazbu.

Rješenja:

1. Predikat: čita | Subjekt: Ana
2. Predikat: laje | Subjekt: Pas
3. Predikat: pišu | Subjekt: Učenici
4. Predikat: sija | Subjekt: Sunce
5. Predikat: voli | Subjekt: Moja sestra

Vježba 2: Dodaj predikat u sljedeće rečenice kako bi bile potpune.

1. Marko ______ loptu.
2. Mačka ______ na kauču.
3. Učitelj ______ lekciju.
4. Djeca ______ u parku.

Prijedlog rješenja:

1. Marko hvata loptu.
2. Mačka spava na kauču.
3. Učitelj objašnjava lekciju.
4. Djeca se igraju u parku.

Vježbe za određivanje vrste rečenice

Vježba 3: Odredi vrstu rečenice (obavještajna, upitna, uzvična, zapovjjedna).

1. Marko uči matematiku.
2. Jesi li spreman za test?
3. Kako je lijepo vani.
4. Zatvori prozor.
5. Gdje si bio jučer?
6. Ne mogu vjerovati.

Rješenja:

1. Obavještajna (izjavna)
2. Upitna
3. Uzvična
4. Zapovjjedna
5. Upitna
6. Uzvična

Vježba 4: Pretvori sljedeće obavještajne rečenice u upitne.

1. Marko ide u kino.
2. Ana voli čitati knjige.
3. Sunce sija.

Prijedlog rješenja:

1. Ide li Marko u kino?
2. Voli li Ana čitati knjige?
3. Sija li sunce?

Napredno – analiza složenih rečenica

Vježba 5: Odredi je li rečenica jednostavna, nezavisnosložena ili zavisnosložena.

1. Marko trči, a Ana čita.
2. Ako padne kiša, ostat ćemo kod kuće.
3. Sunce sija.
4. Marko trči jer kasni na trening.
5. Knjige stoje na polici, a bilježnice su u torbi.

Rješenja:

1. Nezavisnosložena (dvije nezavisne rečenice: “Marko trči” i “Ana čita”)
2. Zavisnosložena (glavna: “ostat ćemo kod kuće”, zavisna: “Ako padne kiša”)
3. Jednostavna (jedan predikat: “sija”)
4. Zavisnosložena (glavna: “Marko trči”, zavisna: “jer kasni na trening”)
5. Nezavisnosložena (dvije nezavisne rečenice)

Vježba 6: Potpuno analiziraj sljedeće rečenice (predikat, subjekt, objekt, prilozi, atributi).

1. Mala Ana čita zanimljivu knjigu u parku ujutro.
2. Učitelj objašnjava novu lekciju učenicima u učionici.

Rješenja:

Rečenica 1:

• Predikat: čita
• Subjekt: Mala Ana
• Objekt: knjigu
• Atributi: mala (uz Ana), zanimljivu (uz knjigu)
• Prilozi: u parku (mjesto), ujutro (vrijeme)

Rečenica 2:

• Predikat: objašnjava
• Subjekt: Učitelj
• Objekt: lekciju (Što objašnjava?)
• Drugi objekt: učenicima (Kome objašnjava?)
• Atributi: novu (uz lekciju)
• Prilog: u učionici (mjesto)

Ove vježbe možete ponavljati s različitim rečenicama. Što više vježbate, to ćete brže i sigurnije prepoznavati dijelove rečenice.