Lijepojka ili Ljepojka — tražite točan oblik.
Ispravno je ljepojka: izvedeno iz praslavenskog *lěpъ* (današnje lijep/lijepa) s prilagodbom suglasnika i naglaska; oblik *lijepojka* nastaje pogrešnom analognom razgradnjom na lijep + -ojka. Deklinacija (npr. ljepojke, ljepojkom) potvrđuje korijen.
Ja ću objasniti porijeklo i primjere dalje.
Pravopisna i gramatička osnova
Slušaj — nije to nikakva jezična misterija s police za hipster-gramatičare. Kad pišemo *ljepojka*, ne izmišljamo pravilo; gledamo kako je riječ stvarno živjela kroz stoljeća. Praslavenski korijen *lěpъ* dao je suvremeni pridjev lijep, ali kad se riječ preoblikovala u imenicu, akcenat se skratio, suglasnici su se prilagodili i… dobili smo ljepojka.
Zvuči tehnički, a zapravo je kao promjena u obitelji: netko naslijedi prezime, netko ga malo prepravi. Akcenat traje duže kod pridjeva, kraće kod imenice — to se čuje ako izgovoriš naglas. I da, nije stvari za petlje: pravilo je povijesno i fonološki utemeljeno.
Ako želiš, sutra stavim par primjera iz razgovora s bakama i natuknice kako to prepoznati u drugim riječima.
Praktična primjena u rečenicama
Kad govorimo o riječi *ljepojka*, najbolje ju je tretirati kao susjedu s jasnim pravilima — znaš gdje stanuje u padežima pa ne pravi bruku u rečenici.
Nominativ: ljepojka — “Ta ljepojka stoji kraj prozora.” Genitiv: ljepojke — “Ponašanje te ljepojke iznenadilo je sve.” Dativ traži -i: “Poklon ljepojci.” Instrumental dobije -om: “S ljepojkom razgovara.”
Malo praktičnog humora: ako zabrljaš naglasak, izgubit ćeš koncert publike… ili bar razumijevanje. Primijetit ćeš i kako se pridjevi i glagoli moraju slagati s tim oblicima — kao kad biraš jaknu prema buri; ne ide sve na isto.
Ako želiš, mogu skrojiti mini vježbu od četiri rečenice — brzo, konkretno i bez teorijske kiše.
Najčešće greške i razlikovanje
Slučajno sam jedno jutro popričao s učiteljicom jezika — i opet ista zamka: ljudi pišu *lijepojka* misleći da je to “lijep + -ojka”. Nije. Ispravno pišemo ljepojka u nominativu jednine.
Razlika nije samo u slovu; vuče se iz korijena (protoslav. *lěpъ*) i u naglasku — zato se ponekad spotaknem kad čujem neprirodan naglasak. Kad sumnjate, provjerite padeže: *ljepojke* i *ljepojkom* su valjani nastavci, ne izmišljotina.
Malo truda — izgovor pred ogledalom, usporedba s korijenom — i problem nestaje. I da, jednom sam i sam napisao “lijepojka” u brzini… platila me sitnica: sat prepravljanja komentara. Vrijedi provjeriti; uštedite vrijeme i živce.
