S povrćem — birate li kupus ili kelj za jelo, dobro pitate.
Kupus je blagog, slatkasta okusa i hrskav pod brzom pripremom (slanice, kratka pirjanja); kelj je zemljan, žilav i podnosi dugotrajno kuhanje, snažne masnoće i kiseline (masiranje za salate). Kupus omekša brže; kelj traži duže kuhanje ili agresivniju obradu.
I ja bih nastavio s receptima koji pokazuju te razlike.
Pravopisna i gramatička osnova
Kad se priča o kelju i instrumentalu, nema mudrovanja bez slušanja riječi iznutra. Kelj -> keljom. Jednostavno, ali vrijedi znati zašto.
U osnovi stoji samoglasnik e prije palatalnog lj, i to diktira nastavak. Kad je pred palatalom e, instrumentalski nastavak je -om — zato keljom.
Ako bi osnova završavala palatalom, kao u mač (mačem) ili konj (konjem), koristi se -em. Malo kao pravilo iz kuhinje: sastojak odlučuje hoće li jelo biti slano ili slatko.
I da, ima iznimaka — jezik voli iznenađenja — ali za svakodnevnu praksu keljom je standard i očekivan oblik. Ako želiš, mogu nabaciti još primjera da to sjedne kao dobra šnita kruha uz čaj.
Praktična primjena u rečenicama
Kako o kelju govoriti tako da ne zvučiš kao učiteljica gramatike? Kažem ti iz iskustva — najbolje kroz prizemne rečenice koje svi razumiju. Instrumental jednine od kelj je keljom. Lakše nego što izgleda, ali drugi put počneš preispitivati svoje uhodane nastavke… pa eto.
Primjeri koji zbilja pomažu: ručak s keljom bio je topao i mirisan; doručak uz varivo s keljom razveselio je dan; salata s keljom osvježila je stol; juha s keljom grijala je dušu. Vidljivo. Čujno. Pamtljivo.
I malo osobnog: jednom sam u Đakovu poslužio prijateljima varivo — svi su pitali “s čim je to?” Kad sam rekao “s keljom”, svi su se nasmijali jer su očekivali kelj na tanjuru kao da je luksuzni dodatak. Malo humora, malo prakse, i keljom ide kao od šale.
Najčešće pogreške i razlikovanje
Kad čuješ kelj od nekoga tko kaže *keljem*, odmah znaš o čemu je — govorno navikavanje vara.
To se događa kad ljudi vide samo kraj riječi i zaborave predzadnji slog; kelj → keljom, ne *keljem*. I slično: premda mač → mačem i konj → konjem vrijede, ne treba pravilo nabijati na svaku imenicu bez provjere osnove riječi.
Dijalekti i brz govor kreiraju iluziju da su oba oblika valjana; u praksi često pisanje kopira izgovor.
Iskreno — i ja sam triput napisao krivo kad sam žurio s izvještajem. Rješenje? Pogledaj osnovu riječi, izgovori polako, i kad sumnjaš, provjeri rječnik. Malo pažnje uštedi ti ispravke kasnije… i čuva ugled pred urednikom.
