I razumijem pitanje o oblicima glagola „to slap“ (izšamarati/isšamarati/išamarati) i koji učiti prvi.
Standardni oblik je išamarati; u pisanju preporučujem išamaram, išamarao, išamarali radi jasnoće i dosljednosti—izš‑ i isš‑ su etapni povijesni oblici koji zbunjuju čitatelja.
Ja ću objasniti povijest i praktične primjere dalje.
Pravopisna i gramatička osnova
Kad pričamo o nastanku glagola *išamarati*, najbolje ga je zamisliti kao mali jezični mehaničar koji radi pod haubom riječi. Prefiks *iz-* se lijepo pridružio osnovi *šamarati*, ali onda je tu nastao zvučni ples: z → s, pa *iz+š* daje nešto poput *isš*, potom jednoačenje mjesta tvorbe i formira se *išš*, da bi na kraju jedan suglasnik otpao i ostalo nam *išamarati*.
I da, to zvuči tehnički… ali zapravo je kao šalom preko ramena: počneš s dva udarca (iz+š), pa se spoje u jedan, prirodno i neprimjetno.
Kao netko tko to koristi svaki dan — u novinskom tekstu ili razgovoru — radije pišem *išamarati*, jer odražava i zvuk i pravilo. Nije samo pravopis; to je i mala priča o tome kako govor živi.
Praktična primjena u rečenicama
Kad govorimo o pravopisu i izgovoru — kratko i jasno: pišite *išamarati*.
Zašto? Zato što taj oblik najbolje prati glasovne promjene kad se prefiks *iz-* spoji s osnovom *šamarati*. Novinari i urednici to cijene jer štedi objašnjavanja… a nastavnici zato što učenicima daje standardnu mjeru. Primjer koji često koristim: “Novinar je napisao da su ga išamarali tijekom incidenta.” Zvuk je prirodan, izgled riječi očekivan.
U praksi, dosljednost pomaže. Koristite oblike: išamaram, išamarao, išamarali — u izvještajima, udžbenicima, bilješkama.
Ne radi se o fiksnoj dogmi, već o jasnosti. Kad svi pišu isto, čitaocu je lakše. I, ako vam treba: u govoru zvuči manje napadno nego neki egzotičan oblik.
Najčešće pogreške i razlikovanje
Pazi ovo — često ljudi pogriješe birajući oblik jer slušaju kako riječ zvuči, pa prepišu *izšamarati* ili *isšamarati*. Logika zvuči prihvatljivo: prelazak z → s ili s → š. Ali standard kaže: *išamarati*.
Ako hoćeš numerički: iz + šamarati → isšamarati (z → s), zatim tvorba s → š daje išššamarati, pa na kraju nestane jedan suglasnik i ostane išamarati. Zvuči zamršeno… ali kad pogledaš primjere — išamarao, išamaram — sve sjeda na mjesto.
Mali trik koji meni funkcionira: sjetim se korijena *šamar* i izostavim dodatne suglasnike. Kad napišem ili provjerim tekst, gledam konkretne oblike. Bolje par sekundi provjere nego neugodan ispravak pred urednikom.
