Gradski ili gratski — tražite pravilan oblik.
Pravilno je „gradski“ (grad + sufiks -ski). U govoru se često izgovara [grat͡ski] zbog jednačenja suglasnika, ali u pisanju i provjeri korijena treba ostati „grad“ i pisati „gradski“.
Ispitat ću slične primjere i pokazat ću kako prepoznati korijen prije pisanja.
Pravopisna i gramatička osnova
Kad razgovaram s prijateljem koji pati od pravopisa, počnem ovako: gradski, ne *gratski*. Zvuk se prilagodi, ali pisanje ostane tvrdoglavo — kao stari frend koji ne mijenja prezime.
U govoru često dolazi do jednačenja: susretnu se suglasnici različite zvučnosti i prvi se prilagodi drugom da izgovor teče lakše. Čujete to kad izgovorite “grad” — /grɑt/ u bržem govoru. Ali na papiru ostaje *grad + ski*, ne *gra + tski*.
Zašto? Zato što pravopis čuva povijest riječi i morfemske veze. To ponekad zbunjuje učenike. Ipak, kad to shvatite, postane praktično: prepoznate korijen, analizirate nastavak i znate zašto se ne piše kako se izgovara.
Mali trik: tražite korijen riječi — riječi vam često same otkriju rješenje.
Praktična primjena u rečenicama
Kad razgovaraš o riječima poput gradski, gradska, gradsko — najbolje je gledati ih iz bliske perspektive: korijen je grad, sufiks -ski, a glasovna slika u govoru zna varati.
U govoru često čuješ /grɑt/ pa ti zvuči kao da je slovo t ubačeno; u pisanom obliku ostaje morfemska struktura grad+ski. Primjeri pomažu više nego definicije. Probaj ih ubaciti u rečenice: „Zbog gradskih vlasti…“ ili „gradska četvrt Novi Zagreb ima svoj šarm.“
Mali trik: izgovori polako — identificiraj korijen, dodaj sufiks, pa se zapitaj je li to norma ili asimilacija zvučnosti (izgovor /gratski/ vs. norma gradski).
Ja sam se stvarno znao zbuniti u početku; vježba kroz primjere riješi sve.
Najčešće greške i razlikovanje
Često se zapetljamo između onoga što čujemo i onoga što pišemo. Kad netko izgovori /gratski/, to ne znači da treba pisati *gratski* — norma traži gradski (grad + ski). Malo praktične lingvistike: u govoru dolazi do zvučne asimilacije (d→t pred s), pa u uhu zvuči tvrđe nego što jest.
Imao sam slučaj na radiju kad sam na brzinu pročitao najavu “gratska šetnja”… publika je krenula s ispravkama. Smiješno, ali otkriva problem: pišemo po pravopisu, ne po onome što čujemo. Pravilo jednačenja suglasnika postoji u govoru, ali se ne prenosi u pisanju kad d stoji pred c, č, ć, s, š. Dakle: gradski, gradska, gradsko. Jednostavno. I mirnije za urednički život.
