Ćelav ili ćelav?

by Marria Beklavac

Čelav ili ćelav — tražite pravilnu formu.

Standardni oblik je “ćelav”: riječ dolazi od starijih palataliziranih oblika; u standardnom jeziku izgovara se s palatalnim ć, pa se piše ćelav. Primjeri: “On je ćelav.” vs. pogrešno “on je čelav.” Vježba: 5 minuta dnevno, ponavljanje i provjera u rječniku.

Ja ću nastaviti s konkretnim vježbama i primjerima.

Pravopisna i gramatička osnova

Evo kratko, kao da sjedimo na kavi: problem s riječima oko *ćelav* zapravo se svodi na jedno slovo — ć ili č.

U svakodnevici ljudi često kažu i napišu *čelav*, jer u govoru te zvukove ponekad zamijenimo… ili zato što slušaju lokalni naglasak koji pravi nered. Standardna hrvatska norma kaže jasno: piše se *ćelav*.

Ja sam i sam jednom zamijenio — nakon toga sam si zapisao minimalne parove poput *ćić* vs. *čič* da ih lakše zapamtim; funkcioniralo je.

Praktičan savjet: slušajte standardni izgovor na HRT-u ili u novinama; usporedite primjere. Koristit ćete manje briga pri pisanju.

I, da — normu prihvatite kao korisnu smjernicu, ne kao hladno pravilo koje vas kažnjava.

Praktična primjena u rečenicama

Kad u razgovoru iskače riječ *ćelav*, bajka o sklonidbi nije daleko — ali ne treba odmah paničariti. Počni s parobičnim rečenicama: „On je ćelav.“ „Njezina majka bila je ćelava.“ Kratko, jasno, čuješ rod i broj.

Nakon toga igraš se: „sastanak s nekoliko ćelavih muškaraca bio je zabavan“ — tu već vježbaš pridjeve u kontekstu, ritam rečenice, naglasak…

Izvedenice su sitna zamka. Ćelavost i ćelavac traže pažnju pri sklonidbi; *čelav* nije opcija. Meni je jednom prilikom profesor ispravio bilješke — sitnica koja mi je zalijepila pravilo u pamćenje.

Savjet iz kafića: zapisuj parove, čitaj vijesti i literaturu, i vježbaj glasno. Dnevnih pet minuta s realnim primjerima vrati više nego satovi praznih pravila.

Najčešće greške i razlikovanje

Iako na papiru razlika č–ć izgleda kao nijansa, u praksi stvara najviše problema — u pismu i, ponekad, u govoru. Slušaj: *kuća* i *kuča* nisu isto; kad ne znaš, traži korijen riječi. Č je *tvrđi*, ć *mekši*… to zvuči školski, ali stvarno pomaže kad pišeš brzo.

Sjećam se kad sam u žurbi napisao “vruče” umjesto “vruće” — ispalo je komično, a kolega me ispravio kao da pregledava podnaslove na RTL-u. Malo slušanja, malo upisivanja u rječnik i manje grešaka. Vježbe: čitaj naglas, snimi se mobitelom, usporedi s rječnikom.

Primjeri za pamćenje:

  • kuća — ć nakon samoglasnika;
  • priča — č u korijenu, drugačije značenje ako je drugačije napisano;
  • vruće — paziti u komparativima.

Ne treba tablica da ti pamet ugrije — dovoljno par provjera i mirna glava pri pisanju.

Moglo bi vam se svidjeti