Alibi ili alibiji — trebate preciznost o broju priča.
Alibi (jednina) označava jednu koherentnu verziju događaja, korisnu za jasnu pravnu obranu; alibiji (mn.) upućuju na više, često proturječnih verzija koje slabe vjerodostojnost. Upišite broj vremenskih linija: jedna linija = jedan alibi; više linija = više alibija.
Ispitat ću primjere i kratka pravila dalje.
Pravopisna i gramatička osnova
Sjedimo na kavi — brzo i jasno: riječ alibi u hrvatskom nije tek posuđenica koja pluta bez pravila. Kad dva samoglasnika dođu jedno do drugog u nastavcima, ugrađemo klizni j… i to je to. Zato pišemo alibija u genitivu, ne alibi.
To nije sitnica. Promjena je sustavna: utječe na izgovor i sve oblike — alibiju, alibijem — kao da dodajete most između glasova, pa riječi prirodnije teku.
Sjećam se prve redakcije gdje je svašta stajalo na papirima; par ispravaka i tekst je konačno zaživio. Korisno, zar ne? Pravilo štedi rasprave u uredima i na sudu… i pomaže da svi čujemo istu riječ.
Praktična primjena u rečenicama
Kad u rečenici iskrsne riječ *alibi*, vrijedi par praktičnih pravila koja zvuče banalno — ali spašavaju stil.
Genitiv: alibija — „Bez alibija se teško brani slučaj.” Dativ: alibiju — često označava korist ili namjeru: „Dao je alibiju da umiri sumnje.” Instrumental: alibijem — sredstvo ili način: „Pojavio se s alibijem na sudu.”
Moj trik? Pomislim na scenu: negacija voli genitiv, plan ili korist traži dativ, a alat ili metoda zahtijeva instrumental.
Tako lakše osjećam melodiju rečenice… i izbjegnem nespretne obrate. Ponekad ćete čuti i pogrešan oblik — ja sam ga i sam napisao jednom dok sam žurio — ali kad pročitate naglas, sve sjedne na svoje mjesto.
Koristite primjere, slušajte rečenicu i dopustite da je jezik vodi.
Najčešće greške i razlikovanje
Kad pričamo o riječi *alibi*, najčešće se spotaknemo na dvije stvari: nedostaje li onaj mali „j” između samoglasnika i kako stoje padežni nastavci.
Slušate nekoga kako govori “alibi” pa pomislite — zar nije tu trebalo „j”? I jest: genitiv i akuzativ često traže *alibija*, *alibiju*, *alibijem*.
Imao sam jedan sličan gaf na radiju — pročitao sam najavu bez „j” i odmah su me slušatelji ispravili… ugodno, ali poučno.
Rješenje? Držite se osnovnog oblika *alibi*, pa pri sklonidbi dodajte glajd: alib —> alibij‑.
Provjerite glasanje riječi u kontekstu rečenice; to razbija većinu dvojbi.
Malo prakse, par brzih testova u glavnom, i otežala vam je samo jedna sitnica — ne više drama, više jasnoće.
