Izravni i neizravni govor u hrvatskom jeziku zbunjuju mnoge, posebno kad se mijenjaju glagolska vremena i zamjenice.
U neizravnom govoru prepričavam tuđe riječi bez navodnika i točnih citata. Najčešće prebacujem glagol jedno vrijeme unatrag (prezent → perfekt, futur → kondicional), mijenjam zamjenice (ja → on/ona, mi → oni) i prilagođavam priložne oznake (danas → toga dana, ovdje → ondje). Upitne rečenice i zapovijedi pretvaram u izjavne.
Ako ti ovo sada zvuči složeno, u nastavku ću ti pokazati jasne obrasce i kratke primjere.
Izravni i neizravni govor
Direktan i indirektan govor su ti kao razlika između screen‑shota i kratkog sažetka poruke na WhatsAppu.
Direktan govor je “screenshot”: prenosiš *točno* što je netko rekao, s guštom, s navodnicima, s bojom glasa:
> “Umorna sam, ne mogu više.”
To čuješ gotovo u ušima, zar ne?
Indirektan govor je više “forwardana poruka”. Ne glumiš diktafon, nego prenosiš poruku, ne nužno i svaku riječ. Pa kažeš:
> Rekla je da je bila umorna i da više nije mogla.
Ovdje mijenjaš:
- zamjenice: “ja” postaje “ona”
- vrijeme: “sam umorna” klizne u “bila je umorna”
- priloge vremena: “danas” lako postane “tog dana”
Da budem iskrena, ja sam godinama u tekstovima radila kašu tipa:
*“Rekla je: da je bila umorna.”* — spojila direktan i indirektan govor, klasična početnička greška.
Praktično pravilo:
ako želiš zadržati boju, emociju, pa čak i psovku — idi na direktni govor. Savršen je za kolumne, intervjue, status na X‑u ili citat u Jutarnjem.
Ako ti je važna brzina, jasnoća i da tekst teče bez kočenja, biraš indirektni govor.
Posebno u izvještajima, poslovnim mailovima, zapisnicima sa sastanka u 9 ujutro, kad ti je ionako dosta svega.
I da, “da” je u indirektnom govoru često potpuno višak.
“Rekla je da je umorna” i “Rekla je kako je umorna” — oboje prolazi. Bitno je da se čitatelj ne izgubi.
Pomak vremena u prenesenim izjavama
Ako si ikad pokušao nekome prepričati razgovor na engleskom, sigurno si zapelo na onom vječnom: *“Ide li u past ili ostaje u present?”*
Tu ulazi ono famozno backshifting.
Kad prepričavaš, vrijeme se obično “pomakne unatrag”:
– Present Simple → Past Simple
Netko kaže: *“I live in Split.”*
Ti to prenosiš: *“He said (that) he lived in Split.”*
Nije da se preselio u međuvremenu — samo engleska gramatika voli dramatizirati.
– Present Continuous → Past Continuous
Original: *“She is working on a project.”*
Prepričano: *“She said she was working on a project.”*
Čuješ razliku? Kao da premotavaš film pola sata unatrag.
– will / can → would / could
*“I will call you later.”* → *“He said he’d call me later.”*
*“I can help you.”* → *“She said she could help me.”*
Najviše ljudi griješi kad doslovno prevode iz hrvatskog, jer kod nas često ostavimo sadašnje vrijeme: *“Rekao je da živi u Splitu.”*
U engleskom se često očekuje *“lived”*, pogotovo u formalnom tekstu ili novinarstvu.
Mali trik koji spašava živce: kad prepričavaš, u glavi si stavi etiketu “jedan korak u prošlost”.
Present ide u Past.
Will i can pobjegnu u would i could.
I to je pola bitke dobiveno.
Promjene zamjenica i vremenskih izraza
Sad kad ti je backshift s vremenima napokon “sjeo”, vrijeme je za finu higijenu jezika — one sitnice po kojima profesor odmah skuži tko je domaći, a tko prevodi u glavi.
U neizravnom govoru zapravo mijenjaš kameru. Više nisi u glavi govornika, nego u glavi onoga tko prepričava. Zato “I” postaje “he/she”, a “my” elegantno klizi u “his/her”.
Slično kao kad u kafiću prepričavaš frendici: ne kažeš “onda sam ja rekla: *ja ću doći sutra*”, nego “rekla sam da ću doći sutradan”.
Tu kreće igra s vremenom. “Now” je za trenutak *dok se priča događa* — u prenesenom govoru to više nije sada, nego then.
“Today” se pretvara u that day, “tomorrow” bježi u the following day.
Jednom sam na faksu na testu ostavio “yesterday” u prenesenom govoru, i asistentica mi je crvenom olovkom napisala: “Jučer iz čije perspektive?” — i bila je u pravu.
Kod “yesterday” moraš baš stati i razmisliti. Ako pričaš puno kasnije, “yesterday” ti se često pretvori u “the day before” ili čak “two days before”, ovisno kad se radnja prepričava.
Praktično pravilo: svaki put kad mijenjaš glagolsko vrijeme, provjeri i zamjenice i vremenske priloške.
Ako jedno ostane “u sada”, a drugo ode “u prošlost”, zvučat ćeš kao loš titl na TV-u.
Korištenje „that” u neupravnom govoru
„That“ u neizravnom govoru je kao onaj mali šaraf u ormaru iz Ikee — najmanji dio, ali bez njega sve se raspadne.
Kad prepričavaš tuđe riječi, *that* ti služi kao most između glagola govorenja i sadržaja. U formalnijem engleskom taj most je gotovo obavezan:
She said that she was tired.
Bez *that* rečenica i dalje funkcionira, ali u službenom mailu šefu ili profesoru izgleda nedovršeno, kao da si je prepisao iz WhatsAppa.
U ležernom razgovoru druga priča: nitko ti neće zamjeriti ako kažeš He thinks it will rain. U govoru se *that* često preskoči, baš kao što u porukama preskačemo dijakritičke znakove. Svi znaju što želiš reći.
Ali… gdje nastaje kaos? U duljim, zapetljanim rečenicama. Tipično:
She said she heard he thinks he might move to London.
Čitaš dvaput da skužiš tko što misli. Ubaciš *that* i odmah lakše dišeš:
She said that she heard that he thinks that he might move to London.
Ja sam na faksu jednom izostavio *that* u seminaru, misleći da zvuči „modernije“. Asistentica mi je samo podcrtala pola odlomka i napisala: „Ti pričaš engleski, ne Instagram.“
Od tada imam pravilo: kad je rečenica duga ili ozbiljna — *that* ostaje. Kad pišem prijatelju ili u chatu — ide van bez grižnje savjesti.
Izvještavanje potvrdnih/odrječnih pitanja: if i whether
UPUTE:
Vi ste prevoditelj koji prevodi na hrvatski. Ponovite [ULAZNI TEKST], ali na hrvatskom.
[ULAZNI TEKST PREVEDEN NA HRVATSKI]:
Kad u engleskom prenosiš *yes/no* pitanje u neizravnom govoru, pravilo je jednostavno: upitni oblik leti van, a *if* ili *whether* uskaču unutra.
Umjesto:
“Are you coming?”
u priči kažeš:
“She asked if I was coming.”
Nema inverzije, nema upitnika, nema dramatičnog “Are you…?”. Red riječi postaje obična izjavna rečenica, a glagol se najčešće pomakne unatrag:
*are → was*,
*do you like → if I liked*,
*will you come → if I’d come*.
Godinama sam automatski ostavljao upitni oblik — “She asked *are you coming*” — i sve je zvučalo kao loš prijevod titlova s nekog starog AXN kanala.
Tek kad mi je jedna lektorica crvenom olovkom podvukla pola teksta, sjelo mi je: u neizravnom govoru više *ne pitaš*, nego samo *prenosiš* pitanje.
Što s *if*, što s *whether*?
Za jednostavne izbore, tipa da/ne, slobodno koristi *if*:
“She asked if I was tired.”
Kad ima više mogućnosti ili želiš biti mrvu formalniji (poslovni mail, akademski tekst), bolje zvuči *whether*:
“They wanted to know whether I was coming by train or by car.”
Praktičan trik:
– ako u glavi čuješ samo “da ili ne” → *if* ti je sasvim dovoljno
– ako nabrajaš opcije ili pišeš nešto ozbiljnije (CV, motivacijsko pismo, službeni dopis) → posegni za *whether*.
I na kraju, najlakša kontrola: ako na kraju rečenice vidiš upitnik, nešto ne štima. Neizravno pitanje završava točkom. Uvijek.
Upitne rečenice s upitnim zamjenicama (Wh-pitanja)
Kad prepričavaš tuđi wh‑upit (who, what, where, when, why, how…), u engleskom uvijek radiš dva mala „trika“ – i oba su ključna da zvučiš kao netko tko zna što radi, a ne kao Google Translate iz 2010.
Prvo, pomakneš glagolsko vrijeme unatrag. Netko te pita:
*“Where are you going?”*
Kasnije pričaš:
*He asked me where I was going.*
To je taj famozni backshift: *am → was, will → would, have seen → had seen…* Nije drama ako radnja još traje, ali u klasičnom novinskom/školsko‑gramatičkom engleskom – pomakneš.
Drugo, zamjenice prilagodiš svojoj perspektivi. Učenici tu najčešće „padnu“. Novinar kaže:
*“Why did you leave your job?”*
Ti prepričavaš:
*She asked me why I’d left my job.*
„Your“ postaje „my“, jer ti sada pričaš priču iz svog kuta. Ako prepričavaš tuđu priču, opet mijenjaš:
*She asked him why he’d left his job.*
Treće, i to je zlatno pravilo: nema if / whether kod wh‑pitanja. Ako u rečenici već ima *what, where, why, how…*, ne trpaš još i *if*:
✗ *He asked me if where I was going.*
✓ *He asked me where I was going.*
Ja sam jednom na ispitu napisao *“She asked me if where I was”* i profesor me samo pogledao onim pogledom „ovo ćemo pamtiti“… Dovoljno jednom da naučiš.
Prijavljene naredbe, zahtjevi i savjeti
Kad god prenosiš tuđi savjet u engleskom, drži se ovog obrasca:
*He advised me to start studying early.*
Zašto baš tako? Zato što glagol *advise* voli biti „uredan“ — iza njega ide osoba (*me, her, them*), pa onda to + glagol.
Ne *“He advised me start study early”*, ne *“He advised that I start to studying early”*… nego lijepa, jasna rečenica koju će svaki izvornim jezikom govoreći potpisati.
U nastavi engleskog često vidim da ljudi kompliciraju jer pokušavaju biti „pametni“ i doslovno prevoditi s hrvatskog:
*„On mi je savjetovao da počnem rano učiti“* → i onda završe s polurečenicama koje zvuče kao Google Translate iz 2012.
Ako si u dvojbi, drži se ove mini-formule, možeš je doslovno imati zalijepljenu iznad stola:
> advise + object + to + verb
> *She advised us to leave earlier.*
> *They advised him to talk to a lawyer.*
I još nešto: jasnoća uvijek pobjeđuje doslovnost.
Ako moraš birati između „fancy“ strukture i jednostavne, gramatički čiste rečenice koju dijete razumije — uzmi ovu drugu. Engleski „voli“ jednostavno.
Dakle: *He advised me to start studying early.*
Malo dosadno? Možda.
Ali zvuči kao netko tko zna što radi — i to ti je poanta.
Uobičajeni glagoli i strukture za izvješćivanje
Ovo su tri osnovna glagola za izvještavanje na engleskom, ali vrijede ti i za prepričavanje vijesti, tračeva, svega što čuješ na ulici.
Prvi je _say (that) + rečenica_.
Klasičan, neutralan, bez drame.
*”She said (that) she was tired.”* — kao kad prenosiš što je netko izjavio u Dnevniku. Nema naglaska na tome *kome* je rekla, samo *što* je rekla.
Onda dolazi _tell + osoba + (that) + rečenica_.
Tu već imaš jasnog primatelja poruke.
*”He told me (that) he was leaving.”*
Ja sam to naučio na teži način kad sam u tekstu napisao *“he told that…”* pa mi je lektor samo podcrtao i dodao: *“kome, prijatelju?”*
Dakle, uz *tell* moraš navesti osobu: *me, her, the police, my boss…*
Treći je _ask + if/whether / wh-word + rečenica_.
To je za pitanja.
*”She asked if I was coming.”*
*”They asked where I lived.”*
Tu ljudi često zabrljaju s redom riječi, pa ubace upitni oblik: *“She asked where do I live”* — a treba bez obrata: *where I lived*.
Mali trik za kraj: kad prepričavaš intervju ili pressicu, u glavi si složi film — tko govori, kome govori i je li izjava ili pitanje.
Čim to jasno vidiš, znaš trebaš li *say*, *tell* ili *ask*.
Tipične pogreške i kako ih izbjeći
Kad tek kreneš s nezavisnim govorom, sve djeluje kao šetnja po Zrinjevcu. A onda odjednom — *bum* — vremena, zamjenice, upitne rečenice, sve se raspadne.
Ključna stvar: ako je glagol govorenja u prošlom vremenu (*said, told, asked*), uvijek povuci vrijeme unazad.
“I am tired” postaje *He said (that) he was tired.*
Ja sam na faksu to ignorirao tjednima, mislio sam “ma kužit će profa”. Nije. Crvena kemijska svugdje.
Druga zamka su zamjenice. Kad prenosiš tuđe riječi, više nisi ti zvijezda.
“I will call you” → *She said she’d call me*.
Ako zadržiš originalne zamjenice, zvuči kao loš prijevod titlova na RTL-u.
Onda dolaze izrazi za vrijeme.
*Today* postaje *that day*, *tomorrow* → *the next day*, *yesterday* → *the day before*.
Nije tu stvar u gramatici radi gramatike, nego da zvučiš kao netko tko stvarno priča, a ne Google Translate.
Kod pitanja na yes/no — mala, ali bitna nijansa:
- *if* kad imaš jedan uvjet
- *whether* kad imaš opcije (*He asked whether I wanted coffee or tea*).
I još jedna sitnica koja razotkrije početnike: u indirektnim pitanjima nema inverzije ni upitnika.
“Where are you?” → *He asked where I was.*
Ne *where was I* i nikakav “?”. Tiho, uredno, elegantno.
