Drugi kondicional u engleskom odmah ti pokazuje kako jasno pričati o snovima, kajanjima i zamišljenim situacijama.
Drugi kondicional koristimo za nestvarne ili malo vjerojatne situacije u sadašnjosti ili budućnosti: “If I won the lottery, I would travel the world.” Gradi se s “if” + past simple (“if I won”) i “would” + infinitiv (“I would travel”). Njime izražavamo želje, snove, savjete i zamišljene odluke.
Ako ti ovo već zvuči korisno, pravi uvid dolazi kad vidiš još desetak jasnih primjera iz stvarnog života.
Što je drugi kondicional?
Drugi kondicional je onaj “ako” koji živi u paralelnom svemiru.
Koristiš ga kad pričaš o stvarima koje *nisu stvarne* ili su toliko malo vjerojatne da bi i vozni red HŽ-a prije došao na vrijeme.
To je onaj tip rečenice:
If + past simple, would + infinitive.
Ako ga prevedemo u glavi:
*If I’d more time, I’d learn Italian.*
= Kad bih imao više vremena, učio bih talijanski.
Zvuči kao plan, ali oboje znamo da te Netflix zove glasnije.
Bitno: ne govoriš o prošlosti, nego o *sadašnjosti ili budućnosti* koja je… pa, više san nego plan.
Ako kažeš:
*If I won the Eurojackpot, I’d buy a flat in Split.*
mozak zna da je šansa negdje između 0 i 5%.
Dakle, više “priča u kafiću” nego “ozbiljan budžet u Excelu”.
Ja sam godinama griješio pa umjesto drugog kondicionala trpao prvi.
U intervjuu za jednu stranu redakciju rekao sam:
*If I get rich, I’ll move to Lisbon.*
Tip me pita: “So, when is that happening?”
Eto ti problema — prvi kondicional zvuči kao realan plan, drugi kao čista hipotetska.
Mali trik za vježbu:
dok čekaš tramvaj na Trešnjevci, složi si pet rečenica:
*If I had… I would…*
ako te ljudi čudno gledaju — super.
Vjerojatno radiš točno kako treba.
Formiranje pravilnih rečenica u drugom kondicionalu
Kad jednom pohvatiš štos sa second conditionalom, stvar stvarno legne.
Recept je jednostavan: if + past simple, would + infinitive. Ništa mistično.
Primjeri ti kažu sve:
“If I’d a million euros, I’d travel around the world.” — klasični san za ponedjeljak ujutro.
U formalnijem stilu, pogotovo u pisanju, koristi se were za sve:
“If I were free, I’d leave tomorrow.”
Zvuči malo “filmski”, ali je gramatički čist kao suza.
Tu je i ona sitnica koja stalno bježi ljudima — zarez:
“If I won the lottery, I’d quit.”
Prvo *if* rečenica, pa zarez, pa ostatak. Obrneš li redoslijed, zarez otpada:
“I’d quit if I won the lottery.”
Druga stvar koju često čujem na tečajevima: pristojnost.
Umjesto direktnog “Give me your book”, engleski fino zaobiđe stvar:
“Would you mind if I borrowed your book?”
Gramatika je second conditional, ton je kao da nekoga pitaš možeš li mu ući u stan u papučama — pažljiv, ali jasan.
Ja sam, recimo, godinama govorio “If I will…” dok me jedna lektorica nije zaustavila usred rečenice.
Od tad studentima uvijek kažem: drugo kondicionalno je kao *paralelni život* — pričaš o nečemu što nije stvarno, ali je moguće… barem u tvojoj glavi.
Kada koristiti drugi kondicional
Drugi kondicional ti je kao onaj razgovor koji krene s “ma daj, da je barem…” — znaš da se neće dogoditi, ali baš ti paše to “što bi bilo kad bi bilo”.
Koristiš ga za one *neograničene* želje:
Kad bih mogao letjeti, istraživao bih nebo.
To nije plan leta, to je čista fantazija. Nema karata, nema aerodroma, samo ti i oblaci. U engleskom bi to bilo: *“If I could fly, I’d explore the skies.”* Osjećaš razliku? Nije realno, ali je slatko.
S druge strane, drugi kondicional je odličan i za pristojnost — onaj trenutak kad želiš nešto, ali ne želiš ispasti naporan.
Biste li imali nešto protiv da vam se pridružim?
Doslovno, to ti je razina pristojnosti kao kad u Zagrebu zimi u tramvaju pitaš: *“Bi li vam smetalo da sjednem ovdje?”* Možeš i kraće, ali ovo zvuči mekše, kulturnije, kao da si odrastao na BBC-u, a ne na TikToku.
Mali trik iz prakse:
Ako u glavi osjetiš da je scenarij *polu-nemoguć* ili jako *uvijen u pristojnost*, drugi kondicional je tvoj jezik.
Ako se stvar stvarno može dogoditi sutra u 15:30 — ide prvi kondicional.
Ja sam godinama govorio *“If I will…”* u svakoj drugoj rečenici. Nitko me nije ispravio, samo su se smješkali. Šteta. Zato ti ovo govorim na vrijeme.
Usporedba nultog, prvog i drugog kondicionala
Kad staviš nulti, prvi i drugi kondicional jedan do drugog, djeluje kao da gledaš tri verzije iste serije na različitim platformama. Radnja je slična, ali atmosfera potpuno drugačija.
Nulti kondicional je HRT1 u 19:15. Čista rutina, prognoza, fizika, promet.
Ako zagriješ led, on se otopi. Nema drame, nema “možda”. To se *uvijek* događa. Koristiš ga kad pričaš o stvarima tipa: “Ako ne zalijevaš biljke, one uginu.” Kao ona tegla bosiljka koju svi ubijemo za tjedan dana.
Prvi kondicional je više kao Netflix — realne situacije, tu i tamo malo napetosti.
If it rains, I’ll bring an umbrella. Možda će padati, možda neće, ali ti već kalkuliraš. Tu su sve one rečenice tipa: “If you study, you’ll pass.” Nije zagarantirano, ali šanse su pristojne — kao parking u centru u nedjelju ujutro.
Drugi kondicional… to je već art film u nezavisnom kinu.
If I were a bird, I’d fly away. Znaš da se to neće dogoditi, ali ti treba jezik za “što-bi-bilo-kad-bi-bilo” scenarije: “If I won the lottery, I’d quit my job.” (realno, prvo bismo svi kupili stan i novi mobitel).
Mali trik za pamćenje:
– nulti = navike i zakoni prirode
– prvi = realne, buduće šanse
– drugi = snovi, žaljenja i nemoguće želje
Ako ti rečenica zvuči kao znanstvena činjenica — nulti.
Ako zvuči kao vremenska prognoza — prvi.
Ako zvuči kao san nedjeljom popodne — drugi.
Uobičajene pogreške s drugim kondicionalom
Drugi kondicional na papiru djeluje bezazleno, ali u stvarnom razgovoru često zvuči kao loš prijevod s Netflixa. Čujem ljude kako govore *“If I was you”* i svaki put mi proradi onaj unutarnji grammar police.
Ako ciljaš na pravi drugi kondicional, drži se ovoga: uvjetna rečenica ide u *past simple* — *if I won the lottery*, a glavna u *would + infinitive* — *I would buy a flat in Split*. I to je to, bez akrobacija.
Ono što se najviše krivo radi? Prvo, *If I were* mijenja se u *If I was* za sve moguće osobe. A baš obrnuto treba: If I were you, If she were taller… To je onaj stari, “školski” engleski, ali i dalje standard kad pričaš o nestvarnim, hipotetskim situacijama.
Druga klasična greška: miješanje *would* i *will*. *If I win, I’ll buy…* je realno. Možda stvarno dobiješ. *If I won, I’d buy…* je mašta, loto listić bez vjerojatnosti.
I molim te — ne preskači “if” dio. Kad netko kaže samo *“I would go to Canada”* bez uvjeta, visi u zraku. Za drugi kondicional uvijek treba onaj “što bi bilo kad bi bilo” uvjet.
Što god da radiš: koristi ga za situacije koje su nestvarne, malo vjerojatne, tipa *“If I were rich, I’d work only three days a week.”* Zvuči puno prirodnije nego što misliš… kad ga jednom uhvatiš u uho.
Vježbe za uvježbavanje drugog kondicionala
Na kraju vježbe, kad učenici već misle da sve znaju, ubaciš još jedan mali „twist“ s redoslijedom rečenice. To je onaj klasični par:
If I won the lottery, I’d donate.
I would donate if I won the lottery.
Gramatički — ista stvar. U praksi — zvuči malo drukčije. U prvoj rečenici fokus je na dobitku na lotu, u drugoj na doniranju. To je sitnica, ali baš te sitnice kasnije čine razliku između „učio sam engleski u školi“ i „pričam kao čovjek“.
Ja s klincima radim ovako: prvo ih natjeram da napišu pet svojih želja u obliku *If I… I would…*, pa im onda kažem: „Dobro, sad sve preokrenite.“ Odjednom rečenice zvuče življe, prirodnije. Neki čak i promijene nastavak kad promijeniš redoslijed, što je super vježba za smisao, ne samo za gramatiku.
Praktičan savjet: kad objašnjavaš, naglasi da se glagolska vremena ne mijenjaju — samo igraju stolice. *If*-dio i *would*-dio mogu ići lijevo-desno kako god želiš, ali ostaju u istom obliku.
Mali trik, veliki efekt.
