Prvi kondicional u engleskom pomaže ti da jasno pričaš o stvarnim budućim situacijama i posljedicama, kao kad planiraš, upozoravaš ili nešto obećavaš.
Prvi kondicional gradim ovako: „If + present simple, will + infinitive” (npr. If it rains, we will stay home). Koristim ga za realne, moguće situacije u budućnosti. U glavnoj rečenici „will” mogu zamijeniti s „can”, „may”, „might” ili „should” da promijenim značenje (dozvola, mogućnost, savjet).
Sad kad znaš osnovni „signalni znak”, mogu ti pokazati kako se forma mijenja u pitanjima, negacijama i stvarnim razgovorima.
Što je prvi kondicional i kada ga koristimo
Prvi kondicional je kao onaj “ako–onda” dogovor koji stalno sklapaš sam sa sobom. Nije teorija, nego *stvarna* mogućnost u budućnosti. Ne pričaš o snovima, nego o stvarima koje stvarno mogu ispasti tako… ako se ispuni jedan uvjet.
Struktura je jednostavna, ali moćna:
If + present simple, will + infinitive.
Primjer: *“If it rains, I’ll stay indoors.”*
Ako bude padala kiša, ostat ću u kući. Nema filozofije.
Koristiš ga kad je nešto otprilike 50–50, ali ti posljedica djeluje sigurno *ako* se uvjet ostvari.
Primjeri iz svakodnevice?
- *If I finish work by 5, I’ll grab a beer on Tkalčićevoj.*
- *If she calls, I’ll answer.*
- *If you’re late again, I’ll leave without you.*
Ja ga stalno koristim kad planiram dan. Ako mi netko kaže: “Možda ti pošaljem mail”, moj mozak odmah složi: *“If he sends the email, I’ll reply after lunch.”* Tako štitim svoje vrijeme — ne sjedim i ne čekam, nego imam plan A i plan B.
Dobar trik za vježbu: poveži ga s vlastitim rutinama.
*If I wake up before 7, I’ll go for a run.*
Zapiši si par ovakvih rečenica u bilješke na mobitelu. Ako ti uđu u naviku, prvi kondicional će ti postati automatski — kao kad naručuješ kavu na kiosku i više ne razmišljaš što ćeš reći.
Struktura: Građenje rečenica u prvom kondicionalu
[UPUTE]:
Vi ste prevoditelj koji prevodi na hrvatski. Ponovite [ULAZNI TEKST], ali na hrvatskom.
[ULAZNI TEKST PREVEDEN NA HRVATSKI]:
Ako ikad poželiš da ti First Conditional prestane zvučati kao gramatički bauštelac, nego kao nešto što stvarno možeš koristiti u razgovoru, krenimo ovako.
Prvo, *if-clause* ti govori o mogućem budućem uvjetu — ne nekoj sci-fi situaciji, nego nečemu što se stvarno može dogoditi:
If it rains tomorrow, ostaneš doma, uz Netflix i ćevape. To “if it rains tomorrow” je taj mogući budući uvjet.
Onda dolazi main clause — posljedica koja je sasvim realna:
If it rains tomorrow, I’ll stay at home.
Nema magije. Uvjet → posljedica. Kao: *Ako kava bude loša, otići ću u drugi kafić.* Klasičan sarajevski refleks.
Fora je što redoslijed možeš okrenuti kako ti paše:
I’ll stay at home if it rains tomorrow.
I jedno i drugo je potpuno ispravno. Bitno je da *if* dio ostane bez will. To Englezi ne trpe.
Još jedna stvar koju mnogi preskaču: umjesto will možeš staviti may ili might kad nisi 100% siguran.
If I finish work early, I may go to Tušanj.
Znači: možda hoću, možda neću — kao kad se dogovara izlazak u petak navečer.
Ja sam, recimo, dugo govorio *“If I’ll have time…”* dok me jedan Irac nije spasio blama. Od tada pamtim:
*u if-klauzi — nema will.*
Usporedba nultog, prvog i drugog kondicionala
Kad pričamo o engleskim kondicionalima, tri su ti ključna: zero, first i second. Nisu tu da te muče, nego da ti poslože glavu kad pričaš o stvarima koje su *stvarne*, *moguće* ili čista *fantazija*.
Zero conditional je ona hladna znanost:
if + present simple, present simple
*If you heat water, it boils.*
Koristiš ga za činjenice, pravila, navike. Kao kad kažeš: *If I drink coffee after 9, I can’t sleep.*
Onda dolazi first conditional — naš realni, prizemni optimist:
if + present simple, will + infinitive
*If it rains, we’ll stay home.*
To je za budućnost koja je stvarno moguća. Ja ga stalno koristim kad dogovaram putovanja: *If we find cheap flights to London, we’ll book tonight.*
Second conditional je za film u glavi:
if + past simple, would + infinitive
*If I’d more time, I’d learn Japanese.*
Nemaš to vrijeme, ali lijepo zvuči. Kao ono klasično: *If I won the lottery, I’d buy a house in Dalmatia.*
Mali trik za učenje?
Snimi si kratke rečenice na mobitelu za svaku vrstu kondicionala i preslušaj ih dok ideš tramvajem. Nakon par dana, uho će ti samo birati pravi oblik — bez grča i prevođenja u glavi.
Pozitivni, negativni i upitni oblici u uporabi
Prvi conditional ti više nije teorija iz udžbenika, nego alat za preživljavanje svakodnevice na engleskom. Doslovno. Koristiš ga svaki put kad pričaš o budućnosti koja *ovisi* o nečemu.
Recimo kišni Zagreb:
– Pozitivno: *If it rains, I’ll stay home.*
Klasična nedjelja. Vani pljušti, ti Netflix, dekica, možda Wolt.
Onda ona gladna verzija:
– Negativno: *If I don’t eat, I won’t work.*
Koliko puta si ovo mislio na poslu? Ovo je savršen primjer — uvjet u PRESENT SIMPLE (*don’t eat*), posljedica u FUTURE (*won’t work*).
Upiti su još korisniji:
– Pitanje: *What will you do if it rains?*
Ovo pitaš frenda prije INmusic festivala ili Adventa. Djeluješ organizirano, iako još nemaš pojma što ćeš zapravo.
A kad ti netko postavi takvo pitanje, ne treba ti filozofija, samo kratko:
– Kratki odgovori: *Yes, I will.* / *No, I won’t.*
Mala fora za pamćenje: prvi dio rečenice (nakon *if*) — nema *will*.
Drugi dio — *will / won’t* koliko god želiš.
Ako ti pobjegne *If I will…* — smiri se, svi smo to jednom zeznuli.
Bitno je da uloviš osjećaj: uvjet sada, posljedica kasnije.
Korištenje modala i drugih varijacija u glavnoj rečenici
Uvjetne rečenice s modalnim glagolima zvuče suho čim ih tako nazoveš, ali u stvarnom životu stalno ih koristimo. Samo što to nitko ne zove “First Conditional”, nego običan život.
“If it rains, we might stay indoors.”
To *might* ti je ono kad još ništa nije dogovoreno. Kao kad s ekipom planiraš odlazak na Jarun: prognoza luduje i kažeš –– *možda* ostajemo doma ako krene pljusak. Postoji šansa, ali nitko još nije otkazao kavu.
“If you study, you should pass.”
Ovdje *should* zvuči kao profesorica s Filozofskog: pristojna, ali jasna. Nije garancija, nego pametna procjena i blaga preporuka. U stilu: “Ako učiš barem toliko koliko scrollaš TikTok, trebao bi proći bez drame u zadnji rok.”
“If you finish your homework, you can go out.”
To *can* je klasik za roditelje. Nije nužno da ćeš izaći, ali *imaš dopuštenje*. U praksi: ako završiš zadaću do 19 h, vrata su ti otvorena — kafić, kino, šetnja po kvartu, što god.
Kad gledaš engleski ovako, kroz stvarne situacije, odjednom više nije gramatička tablica, nego dogovor s frendom, upozorenje starijih ili uvjet pod kojim ćeš napokon van.
I to je poanta: modal u glavnoj rečenici fino pokaže je li nešto samo mogućnost, preporuka ili čisto dopuštenje.
Prijedlozi za vježbanje i česte pogreške koje treba izbjegavati
First conditional ti neće „sjesti” od čitanja pravila, nego od rečenica koje te stvarno bole u glavi:
*Ako sutra padne kiša, ne idem na Jarun.*
*If it rains tomorrow, I won’t go to Jarun.* — to je to, školski, ali živo.
Ja sam ga najviše pohvatao kad sam ga vezao uz stvarne brige:
ispit na faksu, koncert u Tvornici, frendica koja stalno kasni.
Bitno je par stvari, ostatak je navika:
Kad pričaš o uvjetu, if-rečenica ide u present simple****, bez *will*:
*If I fail the exam, I’ll cry*, a ne *If I’ll fail…* — to Englezi čuju kao škripu kredom po ploči.
Ako kreneš s *if*, stavi zarez:
*If I’m late, I’ll text you.*
Ali obrneš li redoslijed, zarez nestaje: *I’ll text you if I’m late.*
Nemoj se zalijepiti za *will*. Mijenjaj:
*If I finish early, I might go out.*
*If you need help, I can explain it.*
I obavezno se igraj s negacijama:
*If it doesn’t stop raining, we won’t play football.*
Napiši 20 takvih rečenica o svom danu — kava, posao, trening — i za tjedan dana first conditional ti postane automatski, kao naručiti kavu s mlijekom umjesto produženog.
