Modalni glagoli u engleskom odmah mijenjaju ton: jedna riječ odlučuje zvučiš li strogo, opušteno ili samo daješ savjet.
Kad kažem “You must finish this report today, but you can skip the meeting”, “must” označava jaku obvezu ili pravilo, a “can” dopuštenje ili mogućnost. “Should” je blagi savjet, a “have to” je nužnost koju često nameće situacija ili pravilo. Njihov izbor direktno oblikuje jasnoću i pristojnost poruke.
U nastavku ti pokazujem kratke primjere iz stvarnih uredskih situacija, da to odmah možeš koristiti u mailovima i chatu.
Što su modalni glagoli i zašto su važni
Modalni glagoli su ti kao mali, ali opasno korisni švicarski nožić u jeziku. Ne vidiš ih uvijek, ali kad ih nema — sve zvuči tvrdo, naređivački ili jednostavno… čudno.
Priča je jednostavna: to su pomoćni glagoli tipa can, must, should, may, might, koji pokazuju mogućnost, obavezu, nužnost, dopuštenje ili savjet. Uvijek idu uz osnovni oblik glagola (bez “to”) i ne mijenjaju se po osobama. Nema “he cans” i tih drama.
Zašto je to važno? Razlika između:
- “You go there.” i
- “You *must* go there.”
- “You *should* go there.”
- “You *can* go there.”
nije sitnica. Prvo zvuči kao zapovijed iz vojske, ostalo su potpuno različite nijanse: stroga obaveza, prijateljski savjet, pa tek onda dopuštenje.
Ja sam, recimo, godinama pretjerivao s “must”. Sve je bilo “you must”. Kolega iz Irske me jednom pogledao i rekao: “You know you sound like my angry school principal?”
Od tad sam malo spustio loptu na “should” i “have to”.
Ako želiš zvučati prirodno, sigurno i nenametljivo, nauči igrati se s tim nijansama.
*Must* je kao crveni znak STOP.
*Should* je prijatelj koji te lagano gura u dobrom smjeru.
*Have to* je realnost — “takva su pravila”, svi moramo.
Kad jednom to uhvatiš, razgovor na engleskom postane puno manje stresan, a puno više – tvoj.
Korištenje “can” za sposobnost i mogućnost
Kad pričamo o *can* za mogućnost, tu stvari postaju zanimljive. To nije ono školsko “mogu”, pa da zaključimo priču. *Can* više otvara vrata nego što išta obećava.
*It can rain tomorrow* nije prognoza, nego upozorenje: “Ponesi kišobran, mogao bi ti zatrebati.” Nema garancije, ali ima potencijala. Isto kao kad ti u firmi kažu: *This project can change your life*. To ne znači da ćeš sutra voziti Teslu i raditi s plažom u pozadini, nego da u toj priči postoji prostor — za napredak, nove kontakte, možda veću plaću od, recimo, 400 € koju sad rastegneš jedva do kraja mjeseca.
Ja sam jednom na razgovoru za posao čuo rečenicu: “This position can open many doors for you.” Preveo sam to u glavi kao “ništa ti ne obećavamo, snađi se”. I bio sam u pravu.
Ali upravo je taj *can* bio iskren: mogućnost postoji, pitanje je što ćeš ti s njom.
Praktično pravilo: kad čuješ *can* u ovom smislu, čitaj:
- “Postoji šansa…”
- “Ovo je okvir, ti ga puniš sadržajem.”
Dakle, *can* kod mogućnosti nije kristalna kugla. Više je kao vremenska prognoza na HRT-u — dovoljno da planiraš, nikad dovoljno da budeš potpuno siguran.
Upotreba „can” za dopuštenje i molbe
Kad koristimo “can”, ne radi se samo o suhoj gramatici — stvar je u tonu, odnosu i tome koliko zvučimo pristojno ili bahato.
Prva scena:
Netko ima odličan roman, ti ga želiš pročitati. Nećeš reći “Give me your book”. To zvuči kao naredba. Kažeš:
“Can I borrow your book?”
To je onaj pristojni, ali opušteni nivo — kao kad pitaš frenda za punjač u tramvaju.
Druga situacija — kad si zapeo.
Laptop se smrzne, rok ističe, ti pola sata buljiš u ekran. Tad uskače:
“Can you help me?”
Jednostavno, jasno. Nema drame, ali daješ do znanja: “Treba mi netko tko zna što radi.” U poslu to čuješ stalno, od open space ureda do Zoom poziva.
Treći tip je zanimljiv — kad ti nekome *daješ* opciju.
“You can go outside.”
To nije samo dopuštenje, to je kao da nekome makneš nevidljivu barijeru. Profesor kaže učenicima nakon testa, šef ekipi nakon sastanka u petak u 16:25 — i svi već mentalno stoje u redu za kavu.
Mala praktična crta za kraj:
- “Can” je super za svakodnevne, ležerne situacije.
- Ako želiš zvučati formalnije (mail šefu, prijava za posao), prebaci na “could” ili “may” — ali u stvarnom životu, upravo je “can” kralj razgovora.
„Must” za snažnu obvezu i nužnost
Kad s engleskog “can” prebaciš na “must”, priča prestaje biti ležerna. To više nije “možeš ako ti se da”, nego “hej, ovo *mora*š napraviti”. To je onaj osjećaj u želucu kad znaš da nema izmotavanja.
“Must” je za unutarnju obavezu, ono što ti savjest šapće (ili viče):
*You must be honest with yourself.* — nitko ti to možda nije rekao, ali znaš da je istina.
Suprotno od toga je “mustn’t”. To više nije savjet, to je zabrana:
*You mustn’t smoke here.* Kao natpis u bolnici ili u avionu — nema rasprave.
Jednom sam na sastanku u Londonu rekao: *“I didn’t must go, but I went.”*
Lik me onako zbunjeno pogledao, a kolegica kasnije šapne: “To ti ne postoji, trebaš had to.”
Za prošlost uvijek ide:
*I had to leave early.* — *Morao sam otići ranije.*
Pitanja su posebna priča. Formalno je ispravno:
*Must I attend the meeting?*
ali u stvarnom životu, u uredu, u Teams callu, puno češće ćeš čuti:
*Do I’ve to attend the meeting?* — zvuči prirodnije, manje “školski”.
Ako želiš jednostavno pravilo za pamćenje:
– must = jaka nužnost *sada*
– had to = ista ta nužnost, ali *jučer* ili prije
– mustn’t = crveno svjetlo, zabrana
Drži se toga i zvučat ćeš kao netko tko je engleski “ispekao”, ne samo položio ispit.
Morati i vanjska obveza
“Have to” na engleskom djeluje bezazleno, ali krije tri potpuno različite situacije. Ako ih ne razlikuješ, zvučiš kao da čitaš prometni zakon, a ne kao živa osoba.
Prvo, obveza izvana:
*You have to wear a seatbelt.*
To nije preporuka, to je pravilo. Nisi ti to odlučio, odlučila je država. Isto vrijedi za: *I have to pay my taxes* — porezna, ne tvoja savjest.
Kad pričamo o prošlosti i budućnosti, vrijeme sve zakomplicira:
jučer: *I had to get up at 5 a.m.* — šef je zakazao sastanak, nije te probudila motivacija.
sutra: *I’ll have to work this weekend.* — već čuješ mailove kako pište.
Bitno: *must* gotovo nestaje u prošlosti, tu uskače *had to*.
Onda dolazi zanimljivi dio — sloboda.
*You don’t have to go; you can choose.*
To NE znači „ne smiješ ići“, nego „nisi dužan“. Profesor kaže: *You don’t have to stay for the whole lecture* — ako ti je dosta nakon pola, nitko te neće prozvati.
Ja sam godinama brkao *mustn’t* i *don’t have to*. Rekao sam jednom kolegici: *You mustn’t come tomorrow*, a htio sam reći da joj je slobodan dan. Ispalo je kao zabrana, skoro se uvrijedila.
Mali trik:
- ako je *pravilo, zakon, tuđe pravilo* → have to / had to / will have to
- ako je *tvoja odluka, nema pritiska* → don’t have to
Napiši par rečenica iz svog života s *have to* i *don’t have to* pa ih prođemo zajedno — tu se najbolje „zalijepi“.
„Should” za savjete, preporuke i očekivanja
Ako je *have to* onaj prometni znak „stop“ koji stoji nasred križanja, *should* je više tvoj unutarnji glas koji ti šapće: „Možda ipak kreni ranije…“.
Nitko te ne tjera, ali znaš da bi bilo pametno.
Za savjet je *should* zlato:
*You should rest.* — kao kad ti frendica kaže nakon 10 sati u uredu: „Ajde, odi doma.“ Nije naredba, nego zdrava pamet.
Za očekivanja radi isto dobro:
*The train should arrive soon.* — znači, ne sto posto, ali prema voznom redu i zdravom razumu, tako bi trebalo biti. Ako živiš u Zagrebu i čekaš ZET, znaš da je tu uvijek mala doza vjere.
Negativna verzija?
*You shouldn’t ignore your needs.* To je onaj trenutak kad progutaš treću kavu umjesto ručka. Znaš da ne bi trebao, ali… život.
Ono što mnoge zbunjuje je prošlost:
*You should have called.* Tu već miriše na žaljenje, pa čak i malo prigovora. Kao kad ti partner kaže: „Mogao si barem poslati poruku.“ To je *should have* + particip.
Ako želiš zvučati malo ozbiljnije, službenije — u mailu šefu, recimo — izvučeš *ought to*:
*We ought to review this contract.*
Ja sam godinama forsirao *have to* za sve. Zvučalo mi je „sigurnije“.
Onda shvatiš da na engleskom tako zvučiš kao da stalno nekoga komandiraš. *Should* ti omekša ton — i spašava živce u komunikaciji.
Usporedba must, have to i should
Kad kreneš s engleskim modalima, *must*, *have to* i *should* znaju zvučati kao tri gotovo iste stvari. A nisu. I baš tu nastaje kaos u glavama naših ljudi.
Prvo: *must*
To ti je ona unutarnja prisila. Nije ti to nitko rekao, ali osjećaš: *I must stop smoking.* Nije doktor, nije Google, to si ti sam sebi dao ultimatum. Kad to kažeš, zvučiš odlučno, čak malo dramatično.
Onda: *have to*
Tu već ulazi stvarni život — šef, rokovi, propisi, prometni znakovi, škola, porezna.
*I have to finish this report by Friday.*
Ne zato što ti “želiš”, nego zato što će netko ozbiljno prigovoriti ako ne napraviš.
U prošlosti uvijek ide *had to*:
*I had to work late yesterday.*
Ne postoji prošli “*must*” u tom smislu, to je fora na koju mnogi padnu.
U pitanjima ćeš puno češće čuti:
*Do you have to work tomorrow?*
nego
*Must you work tomorrow?* — ovo drugo već zvuči kao ljutita britanska teta iz starih filmova.
*Should* je onaj mekši, “prijateljski” modal.
Savjet, preporuka, blaga obaveza:
*You should see a dentist.* — nije prijetnja, nego briga.
Ja sam jednom rekao *You must visit Split in summer* i lik me gledao kao da mu naređujem godišnji. Danas kažem *You should definitely visit Split in summer* — i ljudi to stvarno naprave.
Negativni oblici: ne smiješ, ne moraš i ne bi trebao
Kad kreneš u negativne oblike modala, tu se ljudi najčešće pogube. Sve im se pretvori u neko generičko “ne moraš / ne smiješ / ne bi trebao”, a u engleskom to nisu ni približno iste stvari.
Prvo: *mustn’t*
To je ozbiljna zabrana. Znaš onaj znak na Jarunu “No swimming”? To ti je mentalni *You mustn’t swim here.* Kao “ne smiješ, točka”. Ima posljedice, nije stvar dobre volje. Policajac, profesor, liječnik — svi će koristiti taj tip tona.
Drugo: *don’t have to*
Ovo je totalno druga priča. *You don’t have to come to the meeting* znači: “Ako dođeš — super, ako ne dođeš — isto ok.” Nema kazne, nema kršenja pravila. Ja sam, recimo, studentima jednom rekao: *You don’t have to do this extra exercise* — i pola grupe je svejedno ostalo jer su skužili da im pomaže, ali nisu bili dužni.
Treće: *shouldn’t*
Tu ulazimo u zonu savjeta. *You shouldn’t scroll Instagram till 2 a.m.* — nitko ti neće uzeti putovnicu ako to radiš, ali nije pametno. Kao prijateljski “aj nemoj baš”.
Dobra fora za pamćenje:
- ako možeš dobiti kaznu — *mustn’t*
- ako je stvar izbora — *don’t have to*
- ako je stvar zdravog razuma — *shouldn’t*.
Modalni glagoli u različitim vremenima i vremenskim odrednicama
Modalni glagoli su kao prometni znakovi u jeziku — ne voze umjesto tebe, ali ti fino pokažu smjer i ograničenja.
Sadašnji trenutak
Kad pričaš o *sada* ili općim istinama, igraš na kartu:
*can / should / must / have to* + osnovni glagol.
„I can swim“, „You should study“, „She must leave“, „We have to work“.
Razlika? *Must* zvuči kao unutarnji pritisak („moram, nema šale“), *have to* više kao vanjsko pravilo — profesor, šef, zakon.
Jednom sam na faksu rekao „I must hand this in“ profesorici, a ona mi se nasmijala: „Relax, it’s not a court order, just say you have to.“ Sitnica, ali odmah zvučiš prirodnije.
Prošlost
Tu se stvari zakompliciraju. Za stvarne obaveze: *had to* — „I had to work yesterday.“
Za ono imaginarno, propuštene prilike:
*could have / might have* + particip:
„I could have passed“, „She might’ve called“.
To je onaj osjećaj kad stojiš na stanici na -3 °C i misliš: „I could have taken the earlier tram…“
Trajanje i budućnost
Kad gledaš malo naprijed, ali ne kao Nostradamus, nego normalno:
„You should be going soon“ — lagani hint da je vrijeme za polazak.
„He could be majoring next year“ — nije sigurno, ali karta je kupljena u tom smjeru.
Za čiste, tvrde planove: *will*:
„We will meet at 7“, kao dogovor za kavu na Cvjetnom — bez filozofiranja.
Ako ovo koristiš par dana u porukama, serijama i mailovima, uhvatiš ritam brže nego na ikakvom tečaju od 200 €.
Uobičajene pogreške s can, must, should i have to
Modalni glagoli su kao prometni znakovi u engleskom: svi ih vide, ali ih pola ljudi krivo čita.
Ljudi stalno brkaju *can* i *must*. Kažu: *You can wear a jacket* kao da nude izbor, a zapravo misle “obavezno je” — tu treba ići *You must wear a jacket*.
*Can* je dopuštenje ili mogućnost, *must* je ono kad nema pregovora, kao kaciga na motoru.
Onda dođe *should*. To je onaj prijateljski savjet, ne policijska kontrola.
*You should see a doctor* — pametno bi bilo.
*You must see a doctor* — situacija je ozbiljna, nema “možda sutra”.
U prošlosti engleski ne priznaje *musted*. Koristi se *had to*:
*I had to work late* — bilo je nužno, gotovo već.
Jedna stvar koju sam i ja dugo fulala:
*mustn’t* znači zabranu — *You mustn’t smoke here* (strogo ne).
*don’t have to* znači da nije obavezno — *You don’t have to come early* (možeš, ali ne moraš).
Učiteljima često ispadne isto, ali u stvarnom razgovoru razlika se osjeti kao razlika između “nemaš izbora” i “kako hoćeš”.
Ako ti pomaže, gledaj na to ovako:
*must* = prometni znak STOP
*should* = “preporučena brzina”
*can* = otvoren put, radiš po svom.
