Članovi a, an i the mijenjaju značenje rečenice kao mali prekidači koji pale točno ono svjetlo koje trebam.
A koristim za neodređene, brojive pojmove u jednini (a car), an ispred samoglasnika (an apple), a the za nešto poznato ili jedinstveno (the sun, the book we mentioned). Ne stavljam ih ispred nebrojivih pojmova uopće (information, happiness) osim kad ih precizno ograničim (the information in this email).
Sad kad razlika zvuči jasnije, mogu pokazati kako to funkcionira na poslovima, mjestima i apstraktnim idejama.
Razumijevanje engleskih članova
Znam, članci izgledaju kao sitnica — tri slova tamo, dva ovdje — ali na njima ti pada pola engleskog.
Ako fulneš “a”, “an” ili “the”, zvučiš kao Google Translate iz 2010.
Osnovno pravilo:
“a / an” koristiš kad pričaš o nečemu *nespecifičnom*, “the” kad je *točno ono* što i sugovornik ima u glavi.
Primjer:
Uđeš u kafić i kažeš: *“I’d like a coffee.”* — bilo koja kava, samo da je ima.
Konobar kasnije pita: *“Do you want the coffee to go?”* — sad već pričate o ONOJ kavi koju ti je skuhao.
Ono “a” vs. “an” uopće nema veze s pravopisom, nego sa zvukom:
- *a university* (jer “ju” zvuči kao suglasnik)
- *an hour* (h se ne čuje, počinje na vokal)
Imam svoj stari blam: na faksu sam samouvjereno rekao *“an euro”* pred profesoricom.
Samo me pogledala preko naočala: “It’s a euro, you’re pronouncing the ‘y’.” Naučio sam zauvijek.
Još jedna stvar koja Hrvatima stalno bježi:
s nebrojivim i množinskim imenicama nema a/an.
Ne kažeš *“a water”* nego *“some water”* ili samo *“water”*; isto vrijedi za *information, money, shoes*…
Ako zapneš, pitaj se:
Je li ovo *bilo koja stvar* (a/an) ili *ona jedna određena* koju oboje znamo (the)?
To pitanje ti riješi 90% situacija.
Brojive i nebrojive imenice
Kad uloviš foru s “a/an” i “the”, sljedeći korak je ono što je Englezima refleks, a nama diže živac: *što se uopće smije brojati*.
Count imenice su sve što možeš doslovno posložiti na stol i brojati: *apple, chair, idea*. Možeš reći: *one apple, two apples*. Klasično: jednina–množina, *a dog, two dogs*. Tu nema filozofije.
Ali onda naiđeš na noncount imenice i engleski se odjednom pravi fin. *Water, money, information, furniture…* Tu nema *“two informations”* ni *“three furnitures”*. Gramatički su uvijek u jednini:
*This information is useful.*
*Money is tight.*
Ja sam jednom na sastanku veselo izvalio *“many informations”* i gledali su me kao da sam upravo uvrijedio Shakespearea. Od tad pazim.
Jedan praktičan trik: ako nešto dolazi u “masi” — tekućina, prašak, apstraktna stvar — velika je šansa da je noncount. Pa kažeš:
*two glasses of water*,
*three pieces of information*,
*a bit of advice* (nikad *an advice*).
Kad govoriš općenito, Englezi vole bez članka:
*Dogs are friendly.*
*Music is soothing.*
Ako zapneš, pitaj se: mogu li točno reći “one, two, three…” ispred te riječi? Ako odgovor zvuči čudno, vjerojatno si upao u noncount zonu — i treba ti “of something”: *a cup of coffee, a bottle of water, a piece of cake*. Tu se igra dobiva.
Korištenje a i an sa jedninom imenica
Znaš ono kad sve naučiš napamet, pa te sruši neka sitnica? U engleskom je to često — a i an. Svi misle da gledaju slovo, a zapravo je fora u *zvuku*.
Ako riječ počinje suglasničkim zvukom, ide a:
*a cat*, *a house*, ali i *a university* — jer se čita /juːnɪ…/, dakle počinje kao *you*. Isto s *a user*, zvuči kao *ju-zer*, ne kao “uzer”.
Kad čuješ samoglasnički zvuk, ide an:
*an apple*, *an orange*, *an artist*.
Ali i *an hour*, iako počinje slovom *h*. To *h* je nijemo, pa prvo što čuješ je /aʊər/ — samoglasnik.
Ja sam godinama pisao *a hour* u mailovima dok mi kolegica iz Irske nije, onako polušeretski, vratila mail s ispravkom u subjectu. Bilo me sram tih pet sekundi, ali pamtiš takve stvari bolje od bilo kakvog pravila iz udžbenika.
Praktični trik:
pročitaj naglas ono što pišeš. Ako ti uhu prvo zazvuči a, e, i, o, u, vrlo vjerojatno treba an. Ako krene s “j”, “w”, “y” ili nekim tvrdim suglasnikom — ide a.
I da, engleski je pun iznimaka… ali ova caka sa *zvukom* rješava ti 95% situacija bez drame.
Članci i poslovi ili profesije
Kad god pričaš o poslu ili zanimanju na engleskom, član ti je kao dobra kava uz doručak – podrazumijeva se, ali ga ljudi stalno zaborave.
Ne kažeš “She’s teacher”, nego “She’s a teacher.” Isto s inženjerima, odvjetnicima, umjetnicima: a lawyer, an engineer, a nurse, an artist… Prvi put *uvodiš* osobu i njezinu profesiju → ide a/an. Kasnije, kad je već jasno o kome pričaš, prebaciš se na the.
Primjer iz života: upoznaš nekog na konferenciji i kažeš: “I met a nurse yesterday.” Sutradan prijatelju pričaš: “The nurse I told you about works in London.” Prvo a nurse, jer je nova informacija, onda the nurse, jer već znate o kome se radi.
Mali trik koji spašava živce: gledaš zvuk, ne slovo. Zato kažeš a teacher, ali an artist. “Teacher” počinje suglasnikom /t/, “artist” samoglasnikom /a/. Isto: an engineer, ali a doctor.
Godinama sam govorio “She’s doctor” jer mi je zvučalo “kraće i kul”, dok me jedna Britanka nije vrlo pristojno “pokopala” uz komentar: *“You mean she’s a doctor.”* Nakon toga više nikad nisam zaboravio član.
Ako želiš brz mentalni check:
– Prvo spominješ profesiju? → a/an
– Već je svima jasno o kome pričaš? → the
Jednostavno, ali baš to razlikuje “ok” engleski od onog koji zvuči kao Netflix, a ne kao srednjoškolski udžbenik.
Govoreći općenito o stvarima
Kad kreneš pričati “onak, općenito” o stvarima, engleski se zapravo ponaša puno jednostavnije nego što nas plaše udžbenici. U većini slučajeva — član jednostavno *nestane*. Nema “the”, nema “a/an”. Ti pričaš, jezik te ne koči.
Primjer? Ne kažeš “The dogs are friendly”, nego jednostavno: “Dogs are friendly.” Govoriš o psima kao vrsti, ne o Rexu iz prizemlja. Isto s vodom: “Water is essential.” Nema člana, jer ne pričaš o jednoj konkretnoj čaši vode, nego o vodi kao pojmu. Knjige? “Books provide knowledge.” Zvuči logično kad jednom “klikne”.
Tu ti je mali mentalni “shortcut” koji meni spašava živce:
- Množina općenito: “Cats are independent.” Mačke kao bića, ne konkretne dvije s Instagrama.
- Neizbrojivo: “Music heals.” Ne misliš na jednu pjesmu, nego na glazbu kao ideju.
- Apstraktno: “Freedom matters.” Sloboda, koncept, filozofija, politika — sve u toj jednoj riječi.
- Neodređena količina: “I want some apples.” Nije bitno koliko, samo da dođu što prije.
Ja sam godinama automatski trpao “the” gdje god stignem, pa su me Britanci gledali k’o Netflix bez titlova. Kad kreneš misliti u kategorijama — množina, neizbrojivo, apstraktno — engleski članovi prestanu biti horor i postanu… pa, samo mala gramatička navika.
Upućivanje na određene osobe, mjesta i stvari pomoću „the“
Čim u engleskom spomeneš the, zapravo govoriš: “Znaš TI na što mislim.”
To je cijela filozofija.
Koristiš ga kad je stvar već poznata tebi i sugovorniku:
*the book we bought*, *the girls next door*.
Nije bilo koja knjiga, nisu bilo koje cure — nego *jedne konkretne*.
Sjećam se, na faksu sam na ispitu napisao *sun* bez the.
Profesorica mi je samo zaokružila riječ i napisala: “Koliko ti to sunca imaš?”
Od tada mi je urezano: the sun, the moon, the earth — jedinstvene stvari, jedan komad u opticaju.
Isto vrijedi za: *the president, the government, the Internet* (da, još uvijek se često piše s the).
Geografija ima svoja mala pravila.
Rijeke, oceani, mora, planinski lanci — sve s the:
*the Nile, the Danube, the Pacific, the Alps, the Himalayas*.
Ali gradovi, države, jezera? Obično bez: *Paris, Croatia, Lake Garda*.
Još jedan zgodan trik: kad grupu ljudi svodiš na “klasu”, ide the + pridjev:
*the rich, the poor, the young, the unemployed*.
To ti dođe kao da kažeš “bogati kao društvena skupina”.
Ako zapneš, postavi si pitanje:
“Kad bih sada pokazao prstom na tu stvar/osobu, bi li sugovornik znao *točno* na što mislim?”
Ako je odgovor “da” — vrlo vjerojatno treba the.
Kada član nije potreban
Kad kreneš učiti engleski, svi ti odmah krenu trubiti o *a* i *the*… ali nitko ti jasno ne kaže kad član uopće ne treba. Tu nastaje kaos.
Krenimo redom.
Prvo, množina i nebrojive imenice: u engleskom nećeš reći *the cats are cute* kad pričaš općenito o mačkama, nego samo *cats are cute*. Isto s nebrojivima: *water is cold*, *information is useful* — bez člana. Ja sam na faksu uporno pisao *the informations*… profesor mi je crvenom kemijskom prekrižio pola eseja.
Druga stvar — dani, mjeseci, godine. *On Monday*, *in July*, *in 2025*… nema člana. Ako staviš *the Monday*, zvuči kao da pričaš o nekom posebnom, famoznom ponedjeljku kad se sve raspalo u firmi.
Treće, jezici i školski predmeti. *I’m learning English*, *Math is hard*, *History was my favorite*. Nema *the English* ni *the Math*, osim kad kažeš *the English language* u nekom specifičnom kontekstu.
I još jedna česta zamka: kad koristiš some / any / many + imenica, član ti više ne treba. *Some people think…*, *many students struggle…*, *any information is welcome*.
Praktični trik: ako govorimo općenito, bez točne, određene stvari na umu — velika je šansa da član u engleskom uopće ne treba. Kad god se dvoumiš, probaj rečenicu prevesti u glavi kao “uopće, generalno” — to ti je dobar signal da ide rečenica *gola*, bez člana.
Nazivi geografskih pojmova i određeni član The
Kad jednom skužiš gdje engleski član možeš potpuno ignorirati, onda naiđe mina na putu — geografska imena i “the”. Tu najčešće ljudi padaju, pa i oni koji bingeaju Netflix na engleskom bez titlova.
Vode? Tu “the” ide k’o šećer u kavu: the Nile, the Amazon, the Pacific Ocean, the Mediterranean Sea. Sve što je rijeka, more, ocean, zaljev… gotovo uvijek dobije “the”. Ako čuješ nekog da kaže “Pacific Ocean” bez “the”, vjerojatno priča prebrzo ili čita naslov.
Regije isto vole društvo: the Middle East, the Balkans, the Sahara Desert. Kad je to veliko područje, često politički ili povijesno definirano — ide član.
Onda dođeš do država i gradova i engleski naglo postane škrt: France, Croatia, New York, Berlin — bez ičega. Sjećam se kako sam na faksu u eseju tri puta napisao *the France*. Profesor je samo zaokružio i napisao: “Nije pekara.” Fair point.
A iznimke? Naravno da ih ima. the Netherlands, the United States, the United Kingdom… sve što zvuči kao “neke države”, “neka kraljevina”, “neke nizozemske zemlje” — dobije “the”.
Praktičan trik:
- Ako je višestruko, opisno ili skupina (States, Emirates, Alps) → velika je šansa da treba the.
- Ako je jedna konkretna država ili grad → najčešće ostaje “gol”.
Uobičajene pogreške i kako ih izbjeći
Najčešće greške s engleskim člancima uopće nisu “teške” — to su navike iz hrvatskog koje nam se zalijepe za jezik i ne puštaju.
Prva stvar: ne gledaš slova, nego zvuk.
Zato je *an honest man* potpuno ispravno, iako vidiš slovo “h”. Ne čuješ ga — pa ide *an*.
Ali zato kažeš *a hotel*, jer “h” tamo stvarno čuješ. Englezi ti doslovno igraju na uši, ne na oči.
Onda ono vječno preskakanje članka.
U hrvatskom kažeš: “On je doktor.”
Na engleskom to golu rečenicu ubije: trebaš *He is a doctor.* Taj mali “a” radi cijelu razliku — bez njega zvuči kao natpis na zidu, ne kao živa rečenica.
Savjet broj tri: *advice* nema množinu.
Ne kažeš *an advice*, nego samo *I need advice* ili *some advice*.
Ako baš želiš brojati, ideš zaobilazno: *a piece of advice*. Da, znam, i meni je to jednom profesorica crvenom olovkom pola eseja precrtala.
I napokon, kafići i brendovi.
Kod nas: “Idem u Starbucks.”
Na engleskom: *I went to Starbucks*, bez *the*.
*The Starbucks* zvuči kao da pričaš o nekoj specifičnoj poslovnici koju su svi vidjeli u dokumentarcu na Netflixu.
Ako ove četiri sitnice dovedeš u rutinu, zvučat ćeš puno manje “školski”, a puno više kao netko tko je stvarno živio s jezikom.
