Futur Simple s „will“ ključan je ako želiš brzo i jasno govoriti o budućnosti na engleskom.
Futur Simple (will) koristim za brze odluke („Uzet ću to“), obećanja („Nazvat ću te“), mišljenja i predviđanja („Padat će kiša“). Oblik je isti za sve osobe: will + osnovni glagol. Važan je i u pitanjima („Hoćeš li mi pomoći?“), negacijama („Neću ići“) te uvjetnim rečenicama.
Ako ti je ovo jasno, sljedeći korak je vidjeti kako se značenje „will“ mijenja u različitim situacijama.
Oblik i struktura futura jednostavnog s “will”
Kad pričamo o future simple s “will”, stvar je zapravo puno jednostavnija nego što ju udžbenici vole zakomplicirati.
Osnova je uvijek ista: *subjekt + will + osnovni oblik glagola*. “I will go”, “They will stay”. Nema promjena po osobama, nema nastavaka, ništa. Kao da si uzeo glagol iz rječnika i samo mu stavio “will” ispred.
Negacija? Samo dodaš “not”: “I won’t go.” U praksi, većina ljudi kaže “won’t”: “I won’t go.” Ako tako ne govoriš, zvučat ćeš kao Google Translate iz 2010.
Pitanja su još lakša: “Will” ide na prvo mjesto: “Will you travel?”, “Will they call?”, “Will it rain?” — ista matrica, bez iznenađenja.
Ono što ti stvarno treba u svakodnevnom govoru su skraćeni oblici. Nitko u seriji na Netflixu ne kaže “I will go”, svi govore “I’ll go”, “She’ll stay”, “We’ll see”.
Ja sam godinama na faksu pisao sve puno: “I will, we will…” pa su mi Englezi zvučali kao da govore drugi jezik. Ključ je baš u tim sitnim kontrakcijama.
Mali trik:
– Kad pišeš mail za posao → koristi pun oblik: “I will send the report.”
– Kad pričaš s frendom na WhatsAppu → “I’ll send it later.”
I to je to. Jedan obrazac, hrpa situacija.
Glavne uporabe „will” za buduće vrijeme
Kad ti “will” uđe u mišićnu memoriju, lako se zaboravi da nije za svaku buduću radnju. Nije kečap da ga staviš na sve. U engleskom ima par vrlo konkretnih zadataka — i kad ih skužiš, zvučiš odmah prirodnije.
Prvo, odluke u trenutku. Netko ti kaže: “Ne mogu ovo nositi.” Ti odgovoriš: “Pomoći ću ti.” Nisi to planirao sat ranije, odlučio si *sad* — tu živi “will”. Isto vrijedi za “Javit ću se” ili “Ja ću”, kad zazvoni mobitel ili zvono na vratima.
Drugo, predviđanja i mišljenja. Gledaš nebo nad Jarunom, crno ko kava bez mlijeka: “Padat će kiša.” Ili: “Ne brini, bit će sve u redu.” To nisu planovi, to je tvoje *mišljenje* o budućnosti.
Treće, obećanja i obveze. Koliko puta si rekao “Nazvat ću te kasnije” i nisi? Eto, to je “will”. Obećanja, prijetnje, zaklinjanja: “Vratit ću ti novce sutra”, “Nikad više to neću napraviti.”
I napokon, posljedice u “if” rečenicama. Prvi dio u sadašnjem: “Ako pada kiša…”, drugi dio s “will”: “…ostat ćemo doma.” Isto s “Ako zakasniš, počet će bez tebe.”
Ako ovo spojiš s par stvarnih situacija iz svog dana—šef, prijatelji, dostavljač Wolta—vidjet ćeš da ti “will” ne treba u svakoj budućoj rečenici. Samo u onima gdje nešto odlučuješ, predviđaš, obećavaš ili opisuješ posljedicu. Sve ostalo ima druge alate.
Pozitivne rečenice: Will + osnovni glagol
Kad god pričamo o budućnosti na engleskom, will + osnovni glagol ti je kao bijela majica u ormaru — uvijek siguran izbor. Nema iznenađenja, nema tablica po zidu. Kažeš: *I will eat*, *She will study*, *They will play*. I to je to. Nema mijenjanja oblika, nema onog školskog: “čekaj, je li ovdje dodajem -s ili ne?”.
To ti je ljepota: subjekt se mijenja, struktura ostaje ista****. Glava ti ostaje slobodna za ono što je važno — *što* želiš reći, a ne *kako* ćeš to zakomplicirati.
U stvarnom razgovoru, naravno, nitko ne hoda okolo i ozbiljno govori “I will go to the store”. Svi skrate: *I’ll go*, *We’ll travel*, *It’ll rain tomorrow*, *I’ll answer*. Čuješ to u serijama, u Marvel filmovima, u intervjuima na BBC‑ju… doslovno svugdje.
Ja sam godinama radio obrnuto — forsirao sam neke “pametnije” konstrukcije jer sam mislio da “will” zvuči prejednostavno. I onda shvatiš: upravo ta jednostavnost ti daje brzinu.
Praktičan savjet: kad si u nedoumici kako reći nešto za budućnost — plan, obećanje, spontanu odluku — samo posegni za “will + base verb”. Nije najfancy, ali je najpouzdanije. I zvuči sasvim prirodno, što ti je na kraju dana najvažnije.
Negativne rečenice: will not / won’t + osnovni glagol
“Nećeš poslušati.”
Zvuči poznato? To je ona rečenica koju čuješ od roditelja, šefa ili partnera kad već vidiš da ćeš svejedno napraviti po svom.
“Nećeš poslušati” nije samo bunt. To je često signal da znaš da je savjet možda dobar, ali ti glava i želudac ne surađuju.
Ja sam jednom ignorirao savjet urednika da ne diram „osjetljivu“ temu. Naravno, tekst je eksplodirao, pola redakcije bilo je oduševljeno, pola bijesno. Jesam pogriješio? Možda.
Ali bez tog „nećeš poslušati“ danas ne bih radio ovo što radim.
Onda dolazi: “Nećeš ići.”
Nećeš u Njemačku, ne u Irsku, ne na bolji posao jer „nije vrijeme“. A vrijeme prođe.
Karte za Ryanair bile su 39 €, ja sam tad rekao „ma neću ići, ima vremena“. Nije ga bilo. Let se ukinuo, a ja tri godine kasnije još pričam istu priču za šankom.
“Nećeš ostati.”
To zna boljeti. U vezama, na poslu, u gradu koji voliš.
Ali ponekad je to jedina zdrava odluka. Ostati negdje gdje ti je stalno knedla u grlu—to košta puno više od stanarine od 600 €.
I na kraju, najtvrdoglavija: “Nećeš čekati. Nećeš se promijeniti.”
A zapravo bi možda trebao obrnuto: malo pričekati… pa se onda mijenjati planski, ne u panici.
Ako već kažeš „neću“, neka to bude svjesno, ne iz inata.
Tu je razlika između običnog bunta i prave slobode.
Pitanja s da/ne s “will”
Takva pitanja s *will* su kao mala ulaznica za izbor.
Netko te pita: *“Hoćeš li doći na tulum?”* — i lopta je kod tebe.
U engleskom, odgovor je kristalno jasan:
“Yes, I will.” ili “No, I won’t.”
Nema sredine, nema muljanja. To je kao kad ti WhatsApp pokaže *online* ili *offline* — nema “možda”.
Na hrvatskom to zvuči malo drukčije. Mi bismo rekli:
“Hoćeš li doći na tulum?”
I onda: “Da, hoću.” ili “Ne, neću.”
Ako baš želiš biti ležeran: “Ma naravno da ću doći” ili “Neću stići, imam posla”.
Sjećam se kad sam na faksu prvi put odgovorio “Yes, I do” na takvo pitanje.
Profesor me samo pogledao preko naočala i rekao: “You *do* what? Dance? Sing?”
Tad mi je kliknulo:
- Do ide uz obična pitanja (*Do you like pizza? — Yes, I do.*)
- Will ide uz budućnost (*Will you come? — Yes, I will.*)
Praktičan trik:
Kad čuješ will u pitanju, samo ga preseli u odgovor.
*Will you help me?* → Yes, I will. / No, I won’t.
Jednostavno, ali baš to razlikuje “školski engleski” od onog koji zvuči kao Netflix, a ne kao udžbenik iz 1998.
Wh- pitanja s „will”
Kad pričamo o wh-pitanjima s “will”, nije to nikakva visoka filozofija, ali par trikova ti može uštedjeti živce — pogotovo ako engleski koristiš na poslu, u mailovima ili na putovanjima.
Krenimo redom:
– what – pitaš *što će se dogoditi*, sadržaj radnje:
*What will you do tomorrow?* – Što ćeš raditi sutra?
To je ono klasično “ok, koji je plan?”.
– where – mjesto:
*Where will we meet?* – Gdje ćemo se naći?
Idealno za dogovore tipa “after work piva” da ne završite na krivom kraju grada.
– when – vrijeme:
*When will the meeting start?* – Kada će sastanak početi?
Korisno kad ti netko pošalje “call” bez sata. Znaš onaj osjećaj.
– why – razlog:
*Why will they cancel the event?* – Zašto će otkazati događaj?
Tu već kopamo po pozadini priče, ne samo po faktima.
– who – osoba / planera:
*Who will organize the trip?* – Tko će organizirati putovanje?
U prijevodu: tko će nas izvući iz kaosa rezervacija, karata i smještaja.
Ja sam, recimo, godinama automatski stavljao *“will”* na krivo mjesto u pitanju.
Pomaže ovo pravilo:
Wh-word + will + subjekt + glagol (osnovni oblik)
Primjer: *Where will you stay?* — ne *Where you’ll stay?*
Kad to jednom “sjedne”, ostatak se posloži sam od sebe.
Skraćenice i izgovor u govornom engleskom jeziku
Gledaj, ova famozna ’ll i won’t stvarno nisu nikakva filozofija, ali ti mogu zvučati mutno ako ih krivo izgovoriš.
U rečenici tipa:
I’ll travel more.
naglas ostaje na I, a ’ll gotovo progutaš. Kao da kažeš *ajl*, ali zapravo je I + mala kvačica iza. Ne rastežeš *ajl* tri sekunde kao u drami na Netflixu, nego kratko: I’ll travel more. Bum–bam.
Isto s They’ll:
They’ll join you.
Naglašavaš They, a ’ll sklizne odmah iza, brzo, gotovo kao da kažeš *thel*. Ako usporiš i kažeš “they – will – join – you”, zvučiš kao Google Translate iz 2012.
Won’t je druga priča. Tu već imaš pravo “meso” riječi — wo- dio dobije jači naglas:
I won’t wait.
Ne govoriš “I WILL NOT wait” (osim ako se svađaš), nego kratko, odlučno: I WON’T wait.
Meni je najviše pomoglo da glasno ponavljam uz serije:
slušam likove u *Peaky Blinders* ili *Suits*, pauziram, pa doslovno oponašam ritam. Prvo usporeno, onda sve brže, dok ’ll i won’t ne postanu onaj mali “klik” u rečenici, a ne kamen spoticanja.
Ako ti grlo nakon pet minuta vježbanja zvuči kao da si komentirao derbi na Maksimiru — na dobrom si putu.
Uobičajene signalne riječi i tipični konteksti
Future simple se često *izda* sam od sebe.
Ne zato što je kompliciran, nego zato što ga okruže male riječi koje viču: “Hej, pričamo o budućnosti!”
Kad čuješ tomorrow ili tonight, znaš da nisi u zoni planova u kalendaru, nego u zoni odluke na licu mjesta:
*I’ll call you tomorrow.* – nije nužno upisano u Google Calendar, ali si se upravo obvezao.
Slično je s next week / next month / next year****.
To su one rečenice tipa:
*Next year I’ll finally learn English properly.* — zvuči poznato, jel da?
Riječi poput soon, later, someday, in the future su klasični engleski “odgađač”:
*I’ll do it later.*
To je onaj isti glas koji te uvjerava da ćeš krenuti u teretanu “od ponedjeljka”.
Bitno: s will ne pričaš o voznom redu, dogovorenim letovima ili terminima kod zubara.
To je više kao kad na kavi odlučiš:
“Znaš što? I’ll stop drinking energy drinks.”
Odluka sada—posljedice kasnije.
Ako ti je teško, napravi malu mentalnu igru:
čuješ li tomorrow, soon, later, next week, in the future** → velika je šansa da ide will**.
Nije savršeno pravilo, ali u 80% svakodnevnih situacija spasi stvar.
Buduće jednostavno vrijeme u pogodbenim rečenicama (prvi kondicional)
Prvi uvjetni u engleskom je kao onaj prijatelj koji uvijek govori: “Ako napraviš X, dogodit će se Y.” Nema filozofije, ali ima jasna pravila.
Osnovna struktura:
if + present simple, will + osnovni oblik glagola
Primjeri:
- *If it rains, we’ll cancel the picnic.* – Ako bude padala kiša, otkazat ćemo piknik.
- *If you don’t study, you won’t pass the exam.* – Ako ne budeš učio, nećeš položiti ispit.
Dakle, *if* ide s present simpleom, iako govorimo o budućnosti. Englezi tu budućnost guraju u drugi dio rečenice — u will + glagol.
Ja sam ovo prvi put zeznula na faksu. Napisala sam: *If it will rain, we’ll cancel the picnic.* Profesor mi je samo podigao obrvu… dovoljno bolno da to više nikad ne zaboravim.
Pitanja funkcioniraju jednako jednostavno:
– *If I help you, will you finish on time?* – Ako ti pomognem, hoćeš li završiti na vrijeme?
Tu samo zamijeniš redoslijed u drugom dijelu: will + subject + verb.
Gdje ti ovo realno treba?
U poslu: *If you send the report today, I’ll check it tomorrow.* – Ako pošalješ izvještaj danas, provjerit ću ga sutra.
U vezama: *If you’re late again, I’ll go without you.* – Ako opet zakasniš, idem bez tebe.
U putovanjima: *If the flight is delayed, we’ll grab a coffee.* – Ako let bude kasnio, popit ćemo kavu.
Dobra fora za vježbu: kad god u glavi razmišljaš “ako… onda…”, prebaci to na engleski. Doslovno dok čekaš tramvaj ili stojiš u redu u Konzumu. Nakon par dana, first conditional će ti ići iz rukava.
Praktične aktivnosti i ispiti u stilu državne mature
Ako želiš da ti se will / won’t uđu u glavu tako da ih koristiš bez razmišljanja, treba ti više od “još jedne gramatike na papiru”.
Ja s učenicima prvo radim klasične rečenice tipa *fill-in-the-blank* — ali ne one mrtve poput “Tom će ići u park”, nego: “Neću platiti ___ € za tu kavu” ili “Večeras ću gledati tu seriju u komadu”. Kad se već vidiš u rečenici, mozak to brže pamti.
Onda ih malo “mučim” kvizovima na zaokruživanje: je li ovo ponuda, obećanje ili predviđanje? Primjer: “Pomoći ću ti s tim izvještajem.” — zvuči kao šef koji ti je napokon koristan, a ne samo šalje mailove.
Za oblike (pozitivne/negativne) volim *matching* igre na ploči ili online — spajanje jedne polovice rečenice s drugom. Tu uvijek isplivaju tipične greške, tipa “he wills” (da, i odrasli to znaju napisati).
Najzabavniji dio? Kratki igranje uloga (role-play). Netko kasni na vlak, netko paničari, netko na brzinu donosi odluke:
– “Nazvat ću taksi!”
– “Neću ga više čekati.”
To su prave spontane odluke — baš ono za što koristimo *will*.
Na kraju ubacim mali self-assessment kviz s rješenjima. Ne da te “ocijeni”, nego da sam vidiš: gdje još zapinjem i što već ide kao od šale.
