Present perfect simple odmah pokaže tvoje iskustvo na engleskom – i sitna pogreška mijenja značenje cijele rečenice.
Present perfect simple („I’ve been to Paris”) koristim za iskustva, rezultate i radnje važne za sada, bez točnog vremena. Past simple („I went to Paris in 2019”) koristim kad je vrijeme jasno završeno. Ključno pitanje: je li prošla radnja još povezana sa sadašnjim trenutkom ili ne?
Ako ti ovo zvuči novo, sljedeći primjeri razbit će tvoje stare navike u par minuta.
Formiranje sadašnjeg perfekta (Present Perfect Simple)
Present perfect zvuči kao nešto iz udžbenika, ali koristiš ga stalno kad kažeš: *“Već sam jeo”* ili *“Nisam još vidjela taj film.”* To je to — ništa mistično.
Osnova je jednostavna: have/has + past participle. “I have worked”, “She has visited”. Za treće lice jednine ide has, za sve ostale have.
Kod pravilnih glagola samo dodaš -ed: *work → worked, play → played*. Kod nepravilnih… pa tu kreće cirkus: *go → gone, see → seen, do → done*. To se mora napamet, nema HAK-ove prečice kao za gužve na autocesti.
Negacija? Samo ubaciš not:
- “I haven’t worked today.” / “I haven’t worked today.”
- “She hasn’t visited.” / “She hasn’t visited.”
Pitanja su još lakša — samo obrneš redoslijed:
- “Have you finished?”
- “Has he called?”
Ja sam godinama brkala past simple i present perfect dok me tipično britansko: *“Have you eaten yet?”* nije spasilo.
Kad čuješ yet, already, just — velika je šansa da ide present perfect:
- “I have just arrived.”
- “We have already started.”
- “They haven’t finished yet.”
Praktični trik: Ako ti je bitno *iskustvo ili rezultat sada* (“I have been to London”), koristi present perfect. Ako ti je bitno *kad se točno dogodilo* (“I went to London in 2019”), onda prošlo jednostavno.
Prezent perfekt naspram prošlog jednostavnog vremena
Kad koristiš past simple, rečenica “I visited Paris last year” radi jako čistu stvar: *zaključa* radnju u prošlost. Gotovo. Završeno. Nema više veze s današnjim danom.
Ove sitne vremenske oznake — “last year”, “yesterday”, “two days ago” — djeluju kao vremenska točka na karti. Kao da zabodeš čavlić u kalendar i kažeš: “To se dogodilo TAD i nigdje drugdje.”
Zato u past simplu zvuči prirodno reći:
– *I visited Paris last year.*
ali ne i
– *I have visited Paris last year.* ❌
To drugo strši kao da netko u Zagrebu u siječnju šeta u kupaćima. Gramatika “osjeća” da nešto ne štima.
Ja sam, recimo, na faksu uporno govorio *I have seen that movie yesterday*… dok me profesor nije krenuo zaustavljati istim onim pogledom kojim konobar gleda kad netko traži macchiato u čaši za vino.
Nakon trećeg puta — klikne. Shvatiš da present perfect ne voli te jasne vremenske markere.
Ako želiš izbjeći tipične greške, drži se praktičnog trika: kad u rečenici imaš *yesterday, last week, in 2019, two days ago* — gotovo uvijek ide past simple.
Present perfect ostavi za priče koje su bitne *sad*, ali bez točnog vremenskog čavlića.
Potvrdni, negativni i upitni oblici
Ako si ikad gledao engleski present perfect i pomislio: “Ma što je ovo?”, potpuno te kužim.
Ajmo to spustiti na razinu kave u kvartu.
Potvrdni oblik je onaj “standardni”, kad samo kažeš da se nešto dogodilo:
*I have worked*, *She has traveled*.
To je kao kad kažeš: “Radio sam u Irskoj”, “Ona je putovala po Aziji”. Nema drame, samo činjenica.
Nijekanje? Dodaš *not* i gotovo:
*I haven’t finished*, *He hasn’t called*.
To ti je onaj osjećaj kad šef pita: “Jesi završio izvještaj?” a ti u sebi znaš — *I haven’t finished*. Kratko, jasno, pomalo bolno.
Upitni oblik je trik koji svi zaborave: samo okreneš redoslijed:
*Have you seen the movie?*
*Has she completed her homework?*
Kao kad u kafiću pitaš frenda: “Jesi gledao novi Nolanov film?” — na engleskom ćeš automatski krenuti s *Have you…*
Moj savjet:
Uzmi tri rečenice iz svog života — posao, serije, putovanja — i probaj ih izgovoriti naglas u sva tri oblika. Doslovno na glas. Mozak to puno brže “klikne” kad ga čuješ, a ne samo gledaš u bilježnici.
Vremenski izrazi s prezentom perfekta (for, since, ever, never, already, yet, just)
Kad kreneš koristiti present perfect u pravim razgovorima, skužiš da glagol zapravo nije glavni lik.
Zvijezde su ove male naporne riječi: for, since, ever, never, already, yet, just. One ti određuju *kako dugo*, *od kada*, *je li se išta ikad dogodilo*… sve ono što u hrvatskom premostiš tonom i kontekstom.
Primjer iz života: frendica se preselila u Berlin i kaže mi na videopozivu: “I’ve lived here for three years.” — znači *tri godine već traje*.
Da je rekla “since 2022”, fokus bi bio na *početku filma*, ne na trajanju.
Ja sam se godinama lomio oko ever/never. U intervjuu sam jednom novinarki izvalio: “I’ve never done this before in English.” I odmah skužio koliko je praktično — jedna riječ i čovjek zna da u cijeloj tvojoj prošlosti toga nema.
Ove tri su posebna priča:
- already — nešto je *već gotovo*: *I’ve already sent the email.*
- yet — pitaš je li gotovo ili naglašavaš da još nije: *Have you finished yet?* / *I haven’t finished yet.*
- just — svježe, skoro pa još toplo: *I’ve just arrived.*
Ako kreneš slušati Netflix serije s tim riječima na radaru, odjednom primijetiš da bez njih skoro da i nema normalnog razgovora.
Prezent perfekta za životna iskustva
Sad kad već znaš have i has, vrijeme je da ih spojiš s onim zbog čega je *present perfect* stvarno zanimljiv — tvojim životnim pričama.
To vrijeme je kao ladica s oznakom „što mi se sve izdogađalo do danas“. Ne zanima ga točan datum, nego činjenica da se nešto *ikad* dogodilo:
*I’ve traveled to Japan.* Nema „when“, nema kalendara. Bitno je da ta Japan-epizoda sad živi u tvojoj glavi.
Tu ulaze ona dva mala, ali moćna igrača: ever i never.
Kad pitaš: *Have you ever gone skydiving?* — zapravo pitaš: „Ima li to iskustvo u tvojoj životnoj arhivi?“
Kad kažeš: *I’ve never eaten sushi.* — priznaješ malu „rupu u CV‑u“ svog života.
Sjećam se kad sam prvi put skužio koliko je to praktično. Na kavi u Zagrebu, frend se hvali:
*I’ve met Ed Sheeran once.*
Nitko ga ne pita *when*. Svima je bitno samo: „Čekaj, stvarno? Gdje? Kako?“
Ako hoćeš vježbati, kreni osobno:
*I’ve lived in three different cities.*
*I’ve never failed an exam.* (ako je istina, svaka čast)
*Have you ever forgotten your own password?* — tko nije.
Poanta? *Present perfect* koristiš kad pričaš o stvarima koje su te oblikovale. Nema datuma, samo iskustva koja i dalje „rade“ na tebi — tu, u sadašnjosti.
Prezentski perfekt za trajanje i situacije koje još uvijek traju
Zanimljivo je koliko gramatika zna pogoditi živac svakodnevice.
Ove rečenice u present perfectu nisu samo “školski primjeri”, to je doslovno tvoj život u jednoj liniji.
*You’ve lived here for years* — to je kao kad ti netko kaže: “Ti si već pola grada.” Znaš ono, kiosk-baka te pita “kao i obično?” i više ni ne moraš naručivati. Taj perfect nije prošlost, nego cijeli film koji još traje.
*You’ve worked since Monday* — klasična ponedjeljak-do-sada agonija. Prevodim si to u glavi kao: radiš već od ponedjeljka i još *nema kraja*. To je onaj osjećaj kad ti mail stiže brže nego što uspiješ odgovoriti… a vani sunce.
*You’ve seen her three times this week* — to više nije slučajnost. To je trenutak kad prijatelju kažeš: “Ajde, budimo iskreni, tu se nešto kuha.” Gramatika samo fino naglašava da se sve to i dalje događa, ovaj tjedan još nije gotov.
A ova zadnja: *You’ve ever felt this free* — tu mi se uvijek upali crvena lampica. U pravilnoj verziji treba: “Have you ever felt this free?”
To je ono pitanje koje ti padne na pamet na vrhu Sljemena ili negdje na Jadranu u rujnu, kad nema gužve, a more još toplo.
Ako ovo tako osjetiš, gramatika ti sjedne sama od sebe. Nije samo vrijeme u rečenici, nego i vrijeme u životu.
Uobičajene pogreške i kako ih izbjeći
Present perfect je zeznut baš zato što se previše oslanjaš na “prevodilački mozak”. Gledaš hrvatski, pa pokušavaš prekopirati u engleski. I onda ispadne: *“I have seen that film yesterday.”* Zvuči kao da si učio iz uputa od vešmašine.
Prvo pravilo: nikad s prošlim vremenima** tipa *yesterday, last year, in 2019*. Tu lijepo ide past simple**:
- *I saw that film yesterday.*
- *We went to Paris last year.*
Gdje onda taj famozni present perfect uopće živi? U trenucima kad sadašnjost još osjeća prošlost. Kao kad stojiš u hodniku, tražiš ključeve i lagano ti raste tlak:
– *I have lost my keys.* → rezultat je SADA: ne možeš u stan.
Ili kad sjedneš pred Netflix, a savjest ti šapće:
– *I have finished my homework.* → gotovo je, sad si slobodan.
I još jedna tipična: putovanja. Ne zanima nas kad, nego iskustvo koje nosiš sa sobom:
– *I have traveled to Spain.* → kao “bio sam tamo, znam fore, ne možeš mi prodati priču o sangriji”.
Ja sam godinama govorio *“I have seen him yesterday”* i nitko me nije ispravio — samo su se pristojno smiješkali.
Tek kad mi je profesor u Londonu rekao: “We don’t marry *yesterday* and *have seen*”, kliknulo je.
Ako zapneš, pitaj se: osjećam li posljedicu SADA? Ako da — vjerojatno ide present perfect. Ako ne — vrati se na jednostavni, pošteni past simple.
Zadaci za vježbu i ispiti u ispitnom stilu
Kad ti present perfect prestane biti samo ružna tablica u udžbeniku i kreneš ga *stvarno* koristiti, sve sjedne na svoje mjesto.
Prvi korak? Ne filozofirati, nego ga istjerati na čistinu kroz praksu.
Kreni s jednostavnim rečenicama u potvrdnom, niječnom i upitnom obliku: have/has + past participle. Doslovno kao Lego kockice.
Igraš se: *I have done…*, *She hasn’t finished…*, *Have you ever tried…?*
Ono što mnoge zezne na ispitima je granica između present perfect i past simple. Tu ti nisu bitna mišljenja, nego *time markers*:
- *yesterday, in 2019, last week* → past simple
- *ever, never, already, yet, just, recently* → present perfect
Ja sam se jednom na brzinu spremala za ispit i pucala past simple uz *ever*. Rezultat? Bodovi otišli… negdje daleko.
Od tad sam si podvukla te vremenske oznake markerom kao da su naslov albuma.
Što ti stvarno pomaže:
– fill-in-the-blanks zadaci koji te tjeraju da sam pogodiš oblik
– kratki dijalozi o iskustvima (*Have you ever been to INmusic?*)
– mini analiza tipičnih gluposti tipa *I have been yesterday* — to na engleskom ne prolazi, koliko god lijepo zvučalo u glavi.
Radi malo svaki dan. Pet rečenica uz kavu i primijetit ćeš da ti present perfect, onako tiho, postaje refleks.
