Present Continuous ti treba kad želiš jasno reći što se događa baš sada, ali i što je već dogovoreno za blisku budućnost.
Present Continuous gradim s “am / is / are” + glagol + “-ing”: “I am working”, “She is studying”, “They are playing”. Koristim ga za radnju sada, privremene situacije, već dogovorene buduće planove (“I am meeting Anna tomorrow”) i dosadne, ponavljajuće radnje (“He is always interrupting”).
U nastavku ću ti pokazati najčešće pogreške i kratke trikove da ovaj oblik koristiš automatski.
Definicija i glavne uporabe prezenta kontinuiranog oblika
Prezent kontinuirani zvuči kao nešto iz gramatičkog laboratorija, ali u praksi — to je onaj *živi* engleski koji čuješ u serijama, na TikToku, u jednom prosječnom razgovoru u HNK-ovu foajeu.
Koristiš ga kad govoriš o stvarima koje se događaju sada ili “ovih dana”.
Tipične scene:
– sjediš u tramvaju 17, mobitel u ruci: *“Čitam tvoju poruku.”* (*I’m reading your message.*)
– frendica te zove dok kuhaš: *“Kuham, nazvat ću te kasnije.”* (*I’m cooking, call you later.*)
Ali tu ne staje. Prezent kontinuirani je i za *privremene faze*. Ne nešto zauvijek, nego:
*“He’s living in New York this month.”*
Znači, nije se preselio zauvijek, samo je “na privremenom radu u inozemstvu”.
Ono što mnoge zbuni — koristi se i za fiksne buduće planove.
Kad jednom u kalendar ubaciš sastanak, koncert ili dejt, engleski to često obuče u present continuous:
*“I’m meeting Sam tomorrow at 6.”*
To zvuči konkretnije od običnog *“I will meet…”*; kao da već imaš kartu za kino u džepu.
I još jedna stvar koju ljudi preskaču: postupne promjene.
Cijene? *“Prices are rising.”*
Vrijeme? *“It’s getting colder.”*
Tvoj engleski? Nadam se: *“It’s improving.”*
Ja sam godinama uporno govorio *“I live in London this month”* pa su me gledali kao da se stalno selim.
Kad sam prešao na *“I’m living in London this month”*, sve je sjelo na mjesto.
Sitna razlika u obliku, ogromna u dojmu.
Tvorba sadašnjeg kontinuiteta: glagol To Be + glagol s nastavkom ‑ing
Present Continuous je onaj lijepi gramatički alat kad želiš reći što se *upravo sada* događa. Nije nuklearna fizika, više kao slaganje LEGO kockica.
Osnova je ova mala tablica:
| Subject | To be + verb‑ing |
|---|---|
| I | am walking |
| you/we/they | are dancing |
| he/she/it | is reading |
| freedom-focus | are changing |
Dakle: to be + glagol + -ing.
“I am walking”, “You are dancing”, “They are working”… i odjednom engleski zvuči kao Netflix, a ne kao stari udžbenik iz 1994.
Negacija? Samo ubaciš not iza “to be”:
- *I’m not working.*
- *They are not listening.* (klasična scena na sastanku u uredu)
Pitanja? Malo engleske akrobatike — zamijeniš redoslijed:
- *Are you working?*
- *Is she reading?*
Jednom sam na intervjuu rekao *“I work now in marketing”* umjesto *“I’m working in marketing now”*. Nije smak svijeta, ali zvuči kao da čitaš s Google Translatea, znaš ono… malo “drveno”.
Mali trik za vježbu:
Dok ovo čitaš, opiši naglas što radiš:
*I’m sitting, I’m reading, I’m learning English, I’m maybe procrastinating…*
Zvuči glupo kad pričaš sam sa sobom, ali mozak to pamti brže nego još jednu tablicu u bilježnici.
Pravila pisanja za dodavanje nastavka -ing glagolima
Kad u engleskom kreneš lijepiti -ing, to nije samo “dodaj rep i bok”. Postoje sitna pravila koja ti ili spase živce… ili ti razvale test iz gramatike.
Prvo ono najčešće: glagoli koji završavaju na -e. To -e leti van:
*make → making*, *write → writing*.
Ja sam na faksu uporno pisao *writeing* i čudio se crvenim krugovima po papiru.
Onda dolaze oni kratki, jednosložni: jedan kratki vokal + jedan suglasnik na kraju. Tu se suglasnik udvostručuje — kao kad ti konobar donese još jedan račun.
*run → running*, *sit → sitting*, *swim → swimming*.
Ako vokal nije kratak (tipa *keep*), nema duplanja: *keeping* je sasvim dovoljno dramatično.
Mala iznimka koja uvijek nekoga ulovi: *lie*. Ne ide *lieing*, nego *lying*. U glavi zvuči nelogično, ali vizualno — puno čišće.
Glagoli na -y su laganini. Ništa ne mijenjaš: *play → playing*, *study → studying*. Tu se stvarno možeš “isključiti”.
A onda famozno -c na kraju: da izbjegneš čudan izgovor, ubaciš k prije -ing:
*panic → panicking*, *picnic → picnicking*.
Prvi put kad sam vidio *panicking*, mislio sam da je tipfeler u udžbeniku.
Ako ovo uđe u mišićnu memoriju, više ne razmišljaš. Pišeš mail šefu, poruku na Slacku, caption za Instagram — i pravopis ti ne krade vrijeme.
Potvrdne rečenice u prezentu kontinuiranom
Kad god pričaš o present continuousu, razmišljaj o engleskom kao o live prijenosu — ništa snimljeno, sve ide “uživo”. Radnja traje *sad*, ne jučer, ne sutra.
Struktura je zapravo banalno jednostavna: subject + am/is/are + verb-ing. To je to. Englezi od toga rade dramu, ali kostur je uvijek isti.
Primjeri?
– I am working now.
Tipična rečenica kad ti šef pošalje poruku na WhatsApp, a ti zapravo skrolaš Instagram… ali gramatika ti je besprijekorna.
– You are learning English at the moment.
Ovo si doslovno ti dok čitaš ovaj tekst. Radnja traje, nije navika, nije hobi “općenito”, nego baš *trenutno*.
– She is reading a book.
Ne znači da voli knjige, nego da je sad s knjigom u ruci. Kao kad nekog zatekneš s “Bridgerton” paperbackom u tramvaju.
– They are currently making music.
Zvuči kao da su negdje u podrumu s gitarom, Abletonom i preglasnim zvučnicima — i to se događa upravo sada.
Mali trik iz prakse: kad god u glavi čuješ “sada, trenutno, baš ovaj tren”, vrlo je vjerojatno da ti treba present continuous.
Ako kažeš *I work now*, to zvuči kao da radiš u cirkusu po ugovoru, a ne da si upravo nakačen na Zoom i čekaš da sastanak završi.
Negativne rečenice u prezentu kontinuiranom
Kod negacije u Present Continuousu sve se vrti oko glagola *to be*. Ako njega zezneš, cijela rečenica zvuči kao loš prijevod s Googlea.
Osnovni primjeri su sasvim pitomi:
- You’re not working now. — Znači, *trenutno* ne radiš, možda visiš na Instagramu.
- They aren’t coming. — Oni ipak ne dolaze, plan propada.
- She isn’t studying tonight. — Večeras nema učenja, vjerojatno Netflix.
Bitno: uvijek ide subjekt + am/is/are + not + glagol-ing. Ne obrnuto, ne “You not working”, to je već polu-Tarzan.
Ono što je zanimljivije je kad ubaciš prigovor, mali *pasivno-agresivni* začin. Tu uskače “always”:
- He’s not always listening. — Nije da *nikad* ne sluša, ali često je na nekoj drugoj planeti.
- He’s always forgetting my birthday. — Svake godine isto, ali naravno, nogometne rezultate pamti u detalje.
Ja sam, recimo, stalno griješio i govorio “He always is forgetting…”. Gramatika preživi, ali zvuči tvrdo. Prirodnije je He’s always forgetting…, sve lijepo teče.
Ako u uhu čuješ da bi to netko mogao reći u seriji na Netflixu, vjerojatno je dobro.
Ako zvuči kao loš titl na nekoj piratskoj stranici — vrati se na *am/is/are + not + -ing* i popravi.
Pitanja i kratki odgovori u sadašnjem kontinuiranom vremenu
Kad si već pohvatao negaciju u Present Continuousu, vrijeme je za sljedeću razinu — pitanja. Tu se sve vrti oko jednog jednostavnog trika: samo zamijeni mjesta pomoćnom glagolu i subjektu. Nema drame.
Umjesto:
*You are studying.*
okreneš:
Are you studying?
To su ti klasična *yes/no* pitanja. I naravno, nitko u stvarnom životu ne odgovara cijelom rečenicom iz udžbenika. U praksi to izgleda ovako:
– *Are you tired?*
— *Yes, I am.* / *No, I’m not.*
– *Is she working today?*
— *Yes, she is.* / *No, she isn’t.*
Jednom sam na satu engleskog mrtav ozbiljan rekao: *Yes, I do* na pitanje *Are you listening?* — profesorica me samo pogledala onim “stvarno?” pogledom. Od tada pamtim: s “to be” uvijek ide am / is / are u odgovoru, nikakav *do*.
Onda dolaze ona famozna Wh-pitanja — *what, where, why, when, who, how*. Samo ih zalijepiš ispred:
- *What are they doing?*
- *Where are you going?*
- *Why is he crying?*
I da, Present Continuous ti se stalno mota i oko planova:
- *Are you going tomorrow?*
- *Are we meeting at 7?*
Zvuči kao da pričaš o sadašnjosti, ali zapravo špijuniraš budućnost — engleski u svom prirodnom kaosu.
Stativni glagoli i kada ne koristiti sadašnje trajno vrijeme
Stative verbs su ti oni mirni tipovi u jeziku — opisuju stanje, ne radnju. *Know, believe, like, understand*… to nije “radim nešto”, nego “takav/va sam sada u glavi ili srcu”.
Zato kažeš:
“I know the answer.”, a ne “I’m knowing the answer.”
Englez bi na to samo podignuo obrvu.
Present Continuous je rezerviran za ono što se *događa* upravo sad:
“I’m cooking”, “I’m reading”, “I’m learning English”.
To su procesi, radnja, dinamika.
Ali… engleski ne bi bio engleski da nema iznimku s malo drame.
Ponekad se čak i stative glagoli stave u Present Continuous — baš da naglase emociju ili privremeno stanje.
Znaš ono kad čuješ novu stvar na Spotifyju i refleksno kažeš:
“I’m loving this song.”
Gramatika se tu malo “nag(u)ne” da bi emocija ispala jača, više kao: “trenutno sam potpuno zalijepljen/a za ovu pjesmu”.
Ja sam, recimo, na faksu stalno govorila “I’m not understanding this” jer mi je zvučalo logično.
Profesor me samo pogledao:
“You *don’t understand* it. Yet.”
Nije da je to gramatička katastrofa, ali u formalnom engleskom to izbjegavaš.
Ako učiš za ispit, drži se pravila:
- stanje → Simple (“I like you”, “I believe you”)
- radnja/proces → Continuous (“I’m learning”, “I’m trying”)
A kad si na Insta storiju i želiš malo pojačati dramatičnost… “I’m loving it” ti prolazi sasvim fino.
Prezent kontinuirani naspram prezenta jednostavnog: ključne razlike
Kad već znaš da s onim famoznim *stative verbs* ne ide “I’m loving” i “I’m knowing”, vrijeme je za onu pravu dilemu: kad “I do”, a kad “I’m doing”. Tu Englezi vole biti picajzlasti.
Prvo ono što najčešće čujem u učionici:
Netko kaže: *“I’m eating breakfast every day.”* — i ja već čujem alarm u glavi.
Ako govoriš o navici, rutini, autopilotu života:
➡ Present Simple: *“I eat breakfast every day.”*
Kad se nešto događa baš *sada*, dok ti mrviš tost po tipkovnici:
➡ Present Continuous: *“I’m eating now.”*
Druga klopka su ove naše balkanske “privremene selidbe”.
Netko ode u Dublin na šest mjeseci i kaže: *“I live in Dublin.”*
Može, ali ako želiš naglasiti da je to privremena epizoda, kao sezona serije na Netflixu:
➡ *“I’m living in Dublin for a few months.”*
A kad je adresa na osobnoj, stalna baza, kvart, susjedi, poštar:
➡ *“I live here.”*
Signalne riječi su ti kao prometni znakovi.
Now, at the moment, currently guraju te prema “I’m doing”.
Always, often, usually, sometimes vuku na “I do”.
Ja sam, recimo, godinama govorio: *“I’m going to the gym every day”* — trener me gledao, klimao glavom, ali Englez u kutu se trzao.
Pravo je: *“I go to the gym every day”*.
“I’m going to the gym now” — to je već akcija, tenisice na nogama, vrata se zatvaraju.
Posebne uporabe: budući planovi, promjenjive situacije i ponavljane radnje
Znam, zove se *present*, ali ovaj glagolski oblik stalno švrlja po budućnosti. Totalno bez pardona.
Kad kažeš: “Sutra se nalazim s prijateljima”, to više nije puka informacija, to je potvrda dogovora. Kao da si već vidio poruku u WhatsApp grupi i svi su stisnuli 👍.
Koristiš ga i kad se *nešto mijenja pred tvojim očima*:
“Vrijeme postaje toplije” — nije prognoza, nego komentar na ono što već osjećaš. Prozor otvoren, jakna na stolcu, sunce u 17:00 još uvijek živahno.
Onda dolaze one privremene faze života:
“Preko ljeta živim u Londonu.” To nije tvoja vječna adresa, to je kao privremeni coworking za život — ljeto, staž, podstanarski stan s namještajem koji se raspada, ali ima dobar Wi‑Fi.
A najbolji dio? Iritantne navike.
Kad kažeš: “On me stalno prekida.” Ne opisuješ jedan događaj, nego cijeli obrazac koji ti ide na živce. To *always* u kombinaciji s present continuousom zvuči kao pasivno-agresivni komentar, što je ponekad točno ono što želiš.
Ako želiš brz trik:
– za *planove i dogovore* → *I’m meeting…*
– za *promjene u tijeku* → *It’s getting…*
– za *privremene situacije* → *I’m living / working…*
– za *živcirajuće navike* → *He’s always doing…*
Nakon par ovakvih rečenica, ovaj “present” prestane djelovati prisutno — i počne zvučati baš životno.