Sonet je za tebe ako voliš kratku, jasnu formu koja u malo riječi kaže puno.
Sonet je pjesma od 14 stihova, najčešće u jambskom petmercu, s uređenom shemom rime. Klasični tipovi su petrarkistički (dvije katrene + dvije tercine, često tema ljubavi) i šekspirijanski (tri katrena + distih, s obratom pri kraju). Današnji pjesnici često mijenjaju rimu, ali čuvaju broj stihova i osjećaj za zaokret.**
Ako ovo zvuči kao mali stroj za emocije i ideje, sljedeći primjeri pokazat ću ti kako ga možeš složiti sam.
Podrijetlo i povijesni razvoj soneta
Svi danas sonet najčešće vežu uz Shakespearea i engleske škole, ali priča zapravo kreće daleko južnije — na Siciliji, početkom 13. stoljeća. Tamo je ekipa iz takozvane Sicilske škole prvi put “ukalupila” stih u onih famoznih 14 redaka. Glavni tip? Jacopo da Lentini. Njega možeš mirno zvati “onim likom koji je izmislio sonet”.
Riječ *sonet* dolazi od talijanskog “sonetto” — doslovno “mali zvuk” ili “kratka pjesma”. Lijepo, zar ne? Kao demo verzija pjesme prije nego krene full album. Oko 1332. javlja se Antonio da Tempo i prvi ga ozbiljno “dokumentira”, gotovo kao da piše user manual za pjesnike.
Renesansa ga onda digne na višu ligu. Petrarca od soneta radi dnevnik zaljubljenog uma, Michelangelo ga pretvara u kamen koji govori. Kasnije u Engleskoj, Wyatt i Surrey prepakiraju formu po svom, a Shakespeare… pa on ga pretvori u globalni brend, praktički renesansni TikTok format: kratak, jasan, zapamtiš ga nakon jednog čitanja.
Ako pišeš sam, sonet ti je super vježba discipline — 14 redaka te tjera da izbaciš suvišno. Kad jednom uspiješ stati u tu formu, obična pjesma bez ograničenja djeluje kao da si odjednom dobio dvoranu nakon što si godinama svirao u hodniku.
Osnovna definicija i formalne karakteristike
Dobro, sad kad znaš tko je sonet prvi “zakuh’o” i kako je šetao Europom kao neki književni backpacker, vrijeme je da ga rastavimo kao motor na radnom stolu.
Sonet ti je, u najkraćem, 14 stihova. Nije više, nije manje.
Klasična verzija: dva katrena (strofe od četiri stiha), pa dva terceta (strofe od tri). Prva dva bloka obično postave stvar: teza — što je problem, osjećaj, ideja. Onda dolazi antiteza — kontrast, zaokret, ono “da, ali…”. I na kraju terceti guraju prema sintezi: zaključak, poanta, udarac na kraju.
Meni je profesor jednom rekao: “Sonet ti je kao dobra rasprava u kafiću — prvo izložiš stav, onda te prijatelj kontrira, pa zajedno složite neki smisleni ‘deal’.” I stvarno, tako i zvuči kad ga čitaš naglas.
Forma nije samo ukras. Talijanski sonet se piše u jedanaestercu, engleski u jambskom pentametru. To ti je kao različiti ritmovi u glazbi — jedno je jazz u Bacchusu, drugo techno na Zrću, oba plešu, ali drukčije.
Ako želiš sam pisati sonet, kreni jednostavno: prvo smisli o čemu je teza, što joj stoji nasuprot, i kakav završni “twist” želiš. Tek onda broji slogove.
Bez brige, svi prvo fulamo ritam — bitno je da ideja nosi, metar se da izbrusiti.
Struktura talijanskog (petračkanskog) soneta
Talijanski, odnosno petrarkistički sonet, ponaša se kao onaj prijatelj koji uvijek sve ispriča u dvije faze. Prvo te zarobi oktavom — osam stihova, rima ABBAABBA — gdje izbaci glavni problem, opsesiju, ljubavnu muku, političku provokaciju… što god ti ne da spavati.
Kad sam prvi put pokušao napisati takav sonet (bio je to srednjoškolski uradak, naravno o neuzvraćenoj ljubavi), zaglavio sam upravo u oktavi. Shvatio sam da se tu gradi pritisak. Kao da u osam redaka dižeš temperaturu do vrenja. Svaka zatvorena rima ABBA te malo stisne u kut — i to je fora, moraš biti kreativan pod tim okvirom.
Onda dolazi sekstina — šest stihova, najčešće CDECDE ili CDCDCD — i tu se dogodi onaj famozni obrat, *volta*. Kao kad u seriji nakon reklama iznenada shvatiš da negativac možda i nije negativac. U sekstini komentiraš, izvrneš perspektivu, ponudiš rješenje ili barem ironičan odmak.
Praktično: ako pišeš sonet, u oktavi postavi pitanje, strah, konflikt. U sekstini odgovori — čak i ako je odgovor: „Nema odgovora.“
I drži se jedanaesteraca; ritam ti je tu kao metronom. Kad ga jednom „čuješ“, teško ga je izbaciti iz glave… na sreću, to je jedna od onih ugodnih opsesija.
Struktura engleskog (shakespearijanskog) soneta
Engleski, odnosno šekspirijanski sonet, ponaša se kao onaj prijatelj koji ti priču ne ispriča odjednom, nego u tri *mini čina* — i onda na kraju baci rečenicu zbog koje samo kažeš: „Dobro, bravo.”
Struktura je zapravo vrlo čista: 14 stihova, ali ne kao u talijanskom sonetu (oktava + tercine), nego tri katrena + završni riman distih.
Rima pleše u obrascu: abab cdcd efef gg — kao da slušaš album u tri pjesme i onda bonus track.
Ritam? Jambski pentametar. Deset slogova po stihu, nenaglašeni–naglašeni, kao otkucaji sata. U početku užasno školski djeluje, ali kad ti jednom „sjedne u uho”, hvataš se kako pri šetnji gradom u glavi slažeš stihove koji kucaju u istom ritmu.
Meni je kliknulo kad sam prvi put ozbiljno rastavio Shakespeareov sonet: prvi katren — postavljanje problema, drugi — zakomplicira, treći — još jedan zaokret, a onda distih kao punchline. Ili utjeha. Ili šamar.
Ako pišeš sonet na hrvatskom, ovaj model je genijalan za vježbu. Kreneš od jedne misli, razvučeš je kroz tri kutova gledanja, pa si na kraju sam sebi sudac u zadnja dva stiha.
Kao mini-esej u stihovima — ali s ritmom koji te ne pušta dok ne staviš točku.
Teme i motivi u tradicionalnim i modernim sonetima
Na prvi pogled sonet stvarno djeluje kao forma za zaljubljene gimnazijalce i tetovaže na podlaktici.
Ali kad malo zagrebeš, shvatiš da je to puno ozbiljniji teren — nešto kao *mali stan* u koji pokušavaš ugurati cijeli svemir.
U klasičnim sonetima igraš po pravilima: neuzvraćena ljubav, nedostižna ljepota, idealizirana draga koja je više projekcija nego osoba. Čisti petrarkizam.
Znaš ono kad se patiš za nekim tko ti ne odgovara na poruke na WhatsAppu — samo što su oni to radili s perom, mastilom i latinskim aluzijama.
Onda krenu lomovi. Sonet se širi na politiku, satiru, filozofiju.
Jedan stih o ljepoti, drugi o korumpiranom vladaru, treći o prolaznosti. Kao da u 14 stihova odradiš i komentar izbora i vlastiti egzistencijalni meltdown.
U modernom dobu stvari se još više rasipaju. Rima više nije sveta krava, katkad se potpuno raspadne forma, ali ostane kostur: tih 14 mjesta za istinu, laž, traumu, gušt.
U sonet ti ulazi tramvaj broj 17, inbox pun nepročitanih mailova, terapija utorkom, Pride, rat na naslovnicama, prekid preko SMS-a.
Ako želiš danas pisati sonet, najpametnije ti je: nauči pravila… pa ih onda svjesno prekrši.
Kad znaš kako je to “trebalo biti”, lakše odlučiš gdje ćeš okrenuti stvar u svoju korist. Tu počinje prava igra.
Specijalizirani sonetni oblici (vijenac, glosa, sonet s repnom rimom)
Postoji onaj trenutak kad skužiš da sonet više nije samo o Petrarci i jadnim ljubavnicima, nego o svemu što te melje — od porasta cijena stanova do još jedne presice Vlade. I onda, naravno, dođu “specijalne edicije” forme. Kao limited edition Nikeice, samo za papir.
Sonet crown je za ljude s mazohističkom crtom. Pišeš *petnaest* soneta, jedan za drugim, a svaki završni stih postaje početni stih sljedećeg. I onda šlag na kraju: zadnji, tzv. *magistrale*, složen je od svih tih početnih stihova.
Jednom sam ga pokušao napisati preko ljeta na Hvaru… završio sam s blokom u glavi i tri duple kave.
Glosa je druga priča. Uzmeš neku postojeću pjesmu, recimo stihove Vesne Parun, i oni ti budu kostur. Svaka strofa završava jednim njezinim stihom. Kao da vodiš razgovor s mrtvim pjesnikom — ti pričaš, ona ti odgovara na kraju svake strofe.
Tail-rhyme sonet je više za uho nego za oko. Završne riječi iz strofa vežeš u svojevrsni refren, da odzvanja kao zadnja pjesma u KSET‑u kad već pale svjetla.
Ako ti je običan sonet tijesan, ove forme su kao da s istim brojem kvadrata renoviraš stan — od garsonijere napraviš malu vilu.
Vodič korak po korak za analiziranje i pisanje soneta
Prije nego što se baciš na pisanje vlastitog soneta, vrijedi ga prvo malo rastaviti — kao kad rasturiš stari radio da vidiš što svira unutra.
Sonet nije sveta krava, nego fino podešen mehanizam za emocije i logiku.
Gledaj ga ovako: 14 stihova, dvije katrene, dvije tercine.
U katrenima gradiš “kostur” priče, u tercinama pustiš da proradi meso i krv.
Prati rimu, slušaj ritam. Jambski pentametar zvuči kao hodanje niz ulicu u ravnom koraku: ta-TUM, ta-TUM, ta-TUM… Nakon par primjera, uho ti to samo počne loviti.
Tema? Tu nemoj filozofirati do besvijesti. Uzmi nešto konkretno: prekid, tramvaj broj 6, bakine papuče, jutro nakon izlaska.
Ja sam prvi put krenuo preozbiljno, s “ljubavlju i smrću” — naravno da je ispao patetičan kaos.
Pa probaj ovako:
– u prvoj katreni postavi scenu i tezu, kao naslov u Jutarnjem;
– u drugoj joj *kontriraj* — uvedi sumnju, obrat, drugi pogled;
– u tercinama pusti slike da govore umjesto tebe: miris kave, škripa starih stepenica, hladan prozor u 6 ujutro.
Najbolji trik? Napiši si prvo “običan” mini-esej u tri rečenice, pa ga tek onda razbij u stihove.
Manje muke, više muzike.
Važni pjesnici, primjeri soneta i materijali za učenje
Sad kad ti je jasna mehanika soneta – taj mali stroj od 14 stihova – vrijeme je da vidiš kako to rade oni zbog kojih su se drugi uopće uhvatili pera.
Prvo, Petrarca. Nije stvar samo u “ljubavi prema Lauri”, nego u tome kako diže napetost do voltae, kao da ti netko usred pjesme okrene prekidač. Uzmi par njegovih soneta i prepiši ih rukom, stih po stih. Zvuči oldschool, ali mozak bolje pamti ritam kad ga odradi ruka.
Onda skoči na Shakespearea. Njegovi soneti zvuče kao da netko danas na Twitteru piše brutalno iskrene statuse, samo u jambskom pentametru. Čitaj naglas – ako ti se jezik zaplete, nešto ti je u ritmu pobjeglo.
Donne je već drugi film: intelektualan, ciničan, povuče te u metaforu pa shvatiš da govori o tijelu, duši i politici u istom kadru.
Ne preskači domaće. Matoš kad je “naštiman” zna pogoditi kao dobra gitara, a Šantić ti pokaže kako emocija funkcionira i bez ukrasa.
Za moderniji zalogaj, Rilkeovi *Soneti Orfeju* – ozbiljan trening za glavu, ali otvore ti oči za to koliko jedan sonet može biti “prostran”.
Ako želiš kopati dublje u tehniku, *The Art of Versification* drži pri ruci kao priručnik, ne kao svetu knjigu. Podvlači, osporavaj, prepravljaj primjere.
Sonet se najbolje uči kad se s njim malo potučeš.
