Veliko početno slovo odmah pokazuje čitatelju da tvoj tekst poštuje pravila i da mu može vjerovati.
Veliko početno slovo pišem na početku rečenice, u vlastitim imenima (Ana, Rijeka, Hrvatska), nazivima ustanova i dokumenata (Osnovna škola X, Ustav Republike Hrvatske), praznicima (Božić, Uskrs), povijesnim događajima (Drugi svjetski rat) i službenim titulama ispred imena (predsjednik Republike Hrvatske, papa Franjo).
Ako ti ovo već ima smisla, sljedeća pravila će ti tekst podići na razinu urednika velikog dnevnog lista.
Osnovna pravila za uporabu velikih i malih početnih slova
Zvuči banalno, ali velikim i malim početnim slovima odmah odaš koliko ti je pisanje “posloženo”. Mail šefu, objava na LinkedInu, čak i poruka na WhatsAppu — sve se vidi.
Recept je kratak, ali ga svi barem jednom “masakriramo”:
Rečenica uvijek kreće velikim slovom. Nema pregovora. Čak i ako pišeš nešto ultra ležerno, prvi znak nakon točke ide velikim početnim slovom.
S druge strane, zanimanja i opći pojmovi idu malim slovom:
pišeš *novinar, učiteljica, programer, ekonomistica*. Isto vrijedi i za nacionalnosti: *hrvat, srpkinja, talijan, francuskinja* — sve malo, osim na početku rečenice.
Gradovi i države igraju po drugim pravilima. Tamo diše veliko početno slovo:
*Zagreb, Split, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina*.
Kod višerječnih naziva prva riječ ide velikim slovom, ostalo samo ako je i samo po sebi vlastito ime: *Sjedinjene Američke Države*, ali *Bosna i Hercegovina* (bez forsiranja velikih slova svugdje).
Posebna mala “podvala”: prisvojni pridjevi od osobnih imena.
Pišeš *Marijin stan, Petrov auto*, ali *Ilićev roman*. No oblici na -ski, -ški, -čki, -ćki ostaju malim slovom: *krležijanski stil, kovačevićevski likovi*.
Ja sam, recimo, jednom u tekstu napisao *Hrvatski novinar* usred rečenice… Lektor me pogledao kao da sam upravo uvrijedio cijelu redakciju.
Nakon toga — vjeruj mi — ova pravila više ne zaboravljaš.
Vlastita imena: ljudi, mjesta, praznici
Kad jednom pohvataš razliku između velikog i malog slova, dolazi ono zabavnije — vlastita imena, naša mala VIP lista u jeziku.
Tu više nema “otprilike”. Ili poštuješ pravilo, ili zvučiš kao da si tipkao u žurbi u tramvaju.
Ljudi prvo. Ako napišeš “ivan horvat”, djeluje kao da ga ne shvaćaš ozbiljno. Ivan Horvat je osoba od krvi i mesa, s osobnom, OIB‑om i živcima — ide velikim slovom.
Isto vrijedi za posvojne pridjeve: *Anin šal*, *Markov auto*. Ne “markov”, kao brand tenisica, nego Markov, čovjek.
Mjesta su druga priča, ali isto VIP. Zagreb, Slavonski Brod, Split — uvijek veliko početno slovo.
Kad napišeš “idem u zagreb”, izgleda kao poruka iz osnovne škole, a ne ozbiljna poruka u Teamsu.
Blagdani? Tu najčešće griješimo. Piše se: Božić, Uskrs, Nova godina (kad misliš na blagdan, ne samo “nova godina kao 2026.”).
Na oglasima za akcije prije Božića to odmah vidiš — pola plakata piše krivo.
Ja sam jednom u mailu uredniku napisao “sretan bozic” bez velikog slova i kvačica. Vratio mi je mail s tri riječi: “Meni nije sretan.”
Od tad pazim.
Praktično pravilo za kraj: Ako nešto možeš _pokazati prstom_ ili ima jedinstveno ime (osoba, grad, blagdan) — ide veliko početno slovo.
Sve ostalo neka mirno ostane malo.
Zajedničke imenice i kada ostaju pisane malim početnim slovom
Opće imenice su ti sav onaj “obični svijet” u jeziku: *stol, bicikl, kava, prijateljica, more*.
Pišeš ih malim slovom — osim kad stoje na početku rečenice. Nema filozofije, ali ima puno malih zamki.
Razlika je jednostavna: ne označuju jedno jedino, jedinstveno biće ili mjesto, nego cijelu vrstu.
Dakle: *grad, rijeka, cura, fakultet* su opće imenice.
Ali *Zagreb, Rijeka, Ana, Filozofski fakultet* već su vlastita imena i idu velikim početnim slovom.
Sjećam se kako sam na prvom poslu u redakciji u članku napisao “Ministar je rekao…”, bez imena.
Lektor mi je samo podcrtao i napisao: *Koji ministar? Svi ministri na svijetu?*
Tu sam shvatio: ako je “ministar” bilo koji ministar — malo slovo.
Ako je konkretan, s imenom i prezimenom, ide: *ministar Ivan Horvat*.
Praktično rješenje za vježbu?
Uzmi portal koji često čitaš, recimo Index ili Jutarnji.
Otvori jedan tekst i prođi prstom po ekranu:
- sve što je “jedna od mnogih stvari” — *škola, klub, auto, trener, kartica* — zamišljeno podcrtaj kao opću imenicu
- sve što ima “točno ovu jednu” verziju — *HNK Hajduk Split, Mastercard, Nike, Plitvička jezera* — prepoznaj kao vlastito ime
I onda to svjesno piši malim slovom kad god ne govoriš o nečemu jedinstvenom.
Nakon par dana, oči ti same počnu hvatati razliku.
Geografska imena: kontinenti, zemlje, regije, ulice
Geografska imena su ti kao Google Maps u glavi — ako ih krivo “upišeš”, završiš na krivom mjestu. Pogotovo s velikim početnim slovom.
Krenimo redom, bez drame.
Kad pišeš kontinente, tu nema filozofije: uvijek veliko slovo — Afrika, Europa, Azija. Nema “europa” u mailu šefu, osim ako ciljano ne glumiš opušteni chat.
Kod država ljudi najčešće fulaju. Pravilo je jednostavno: sva bitna slova idu velikim početnim slovom. Zato pišemo: *Republika Hrvatska*, *Savezna Republika Njemačka*, *Sjedinjene Američke Države*. “republika hrvatska” izgleda kao da si je napisao onako usput na WhatsAppu u tramvaju.
Regije su malo nježnije. Tu dižeš samo prvo slovo prve riječi: *Dalmacija*, *Slavonija*, *Istra*, ali *Gorski kotar* — veliko G, malo k. Sjećaš se školskih sastavaka gdje je pola razreda pisalo “Gorski Kotar”? E, to ispravljaš i danas.
A ulice? Tu vrijedi kombinacija: veliko prvo slovo prve riječi + sva imena. Dakle: *Ulica kralja Tomislava*, *Trg bana Josipa Jelačića*, ali *Avenija Dubrovnik* — jer je “Dubrovnik” vlastito ime.
Ja sam jednom u novinama pustio “republika hrvatska” u naslovu. Telefon je zvonio cijelo jutro. Zato danas pravilo držim u glavi kao PIN od kartice — ne razmišljam, samo primijenim.
Ako zapneš, pitaj se: je li to službeni naziv nečega na karti ili tabli? Ako jest, velika slova nisu stvar ukusa, nego pravila.
Posvojni pridjevi: -ov, -ev, -in nasuprot -ski, -ški, -čki, -ćki
Znaš ono kad pišeš status na Instagramu i stanari tvog jezika u glavi počnu vikati: “Je li HRVATSKI velikim ili malim slovom? A što je s Markovim autom?”
To je ta famozna drama s posvojnim pridjevima.
Stvar je zapravo dosta čista, samo nam je nitko nije normalno objasnio.
Kad vidiš -ov, -ev, -in — dižeš veliko. To su pravi, tvrdi, *vlasnički* pridjevi.
Markov bicikl, Anin pas, Nikolin ispit. Jasno se vidi čije je što, kao ime na zvonu na portafonu. Ako piše “Markov”, ne misliš na stil vožnje, nego da je to stvarno njegov.
Ovi drugi, na -ski, -ški, -čki, -ćki, to su ti “opisni stanari”. Pišeš ih malim: hrvatski jezik, zagrebački tramvaj, dalmatinska pjesma, riječki kišobran.
To više zvuči kao “u tom je điru, iz tog je kraja”, a ne “to je njegovo privatno”.
Ja sam godinama pisala “Hrvatski jezik” u sredini rečenice, jer je izgledalo “važnije”. Onda mi je lektor samo napisao u Word komentaru: “Važno je? Super. Ali je i dalje malo.”
Nakon toga sam si zalijepila papirić na monitor: OV/EV/IN = VELIKO SKI/ŠKI/ČKI/ĆKI = malo
Ako ti se dvoumi prst iznad tipkovnice, pitaj se: Govoriš o *vlasniku* ili samo *opisu*? Odgovor ti gotovo uvijek sam kaže koje slovo ide.
Velika početna slova u naslovima, povijesnim razdobljima i znanstvenim pojmovima
Naslovi, povijesna razdoblja, znanstveni pojmovi… sve super dok ne treba odlučiti gdje ide veliko slovo. Onda odjednom — minsko polje.
Pravilo broj jedan: u naslovima knjiga i filmova pišeš veliko samo prvo slovo i vlastita imena. Dakle *Gospodar prstenova*, ali *Teorija svega* (osim ako nije ime fakultetskog kolegija koje je službeno drugačije zadano). Isti film, drugačiji kontekst — drugi tretman.
Akademski radovi? Tu padamo najčešće. Naslov seminarskog: *Utjecaj društvenih mreža na političku komunikaciju u Hrvatskoj* — samo prvo slovo i Hrvatska. Ne *Utjecaj Društvenih Mreža Na Političku Komunikaciju…* osim ako ti je cilj iznervirati lektora.
Povijesna razdoblja držimo skromnima: *industrijska revolucija*, *rani srednji vijek*, ali *Drugi svjetski rat*, *Hladni rat*, *Rimsko Carstvo*. Mali početak, veliko značenje.
Sa znanstvenim pojmovima je još lakše: sve malim, osim kad je u igri vlastito ime. *mars* kao čokoladica, ali Mars kao planet. *veliki medvjed* na plakatu za cirkus, ali Veliki Medvjed na noćnom nebu.
Ja sam jednom u novinama napisao pola stranice s kapitaliziranim svime živim — urednica mi je samo ostavila poruku: „Mi ne pišemo engleski.“
Od tad imam svoje malo pravilo: ako nije ime osobe, mjesta, institucije ili službenog događaja — vrlo vjerojatno ide malo slovo.
Tipične pogreške u pisanju velikih i malih slova i vježbe
[UPUTE]:
Vi ste prevoditelj koji prevodi na hrvatski. Ponovite [ULAZNI TEKST], ali na hrvatskom.
[ULAZNI TEKST PREVEDEN NA HRVATSKI]:
Pravilo „veliko za imena, malo za ostalo“ zvuči banalno, ali baš na tome ljudi najčešće padaju. I to ne djeca u četvrtom razredu, nego odrasli koji pišu mailove šefu i objave na LinkedInu.
Prvo, početak rečenice. To nije ukras, to je obavezno. Ne pišeš „table je prazna“, nego: „Table je prazna.“ Ono malo slovo na početku izgleda kao da nisi dovršio misao — ili kao da tipkaš usput u tramvaju.
Kod imena je još zabavnije. „Zagreb“ ide veliko, isto kao „Marko“.
Ali onda dođemo do onog famoznog: pišeš *Markov stan*, a ne *markov Stan* ni *Markov Stan*. Ime je veliko, ali ono što je Markovo, ostaje malo. Kao kad kupiš novi Samsung — marka je jedna, model je druga priča.
Iskreno, i ja sam godinama automatski pisao veliko gdje god sam osjetio da nešto „zvuči važno“. Pa ispadne: „Danas idem u Grad.“ Koji grad? Gotham?
Mali trik za vježbu, radi odlično: uzmi par svojih starih poruka ili mailova, podcrtaj svako veliko slovo. Onda se zapitaj za svako:
– Je li početak rečenice?
– Je li pravo ime?
Ako nije — pretvori ga u malo slovo i ponovno ispiši cijelu rečenicu. Nakon par dana toga, prsti počnu sami raditi pravu stvar.
