Naglasci u hrvatskom jeziku odlučuju hoće li vas ljudi razumjeti ili potpuno krivo shvatiti.
U hrvatskom jeziku pomicanje naglaska za samo jedan slog često mijenja značenje riječi (npr. pȉsati / pisàti, bȋla / bìla). Svaka riječ ima svoj “ritam”, pa se u duljim riječima naglasak rijetko nalazi na zadnjem slogu. Hrvatski standard razlikuje četiri osnovna naglaska: kratkosilazni, kratkouzlazni, dugosilazni i dugouzlazni.
U nastavku pokazujem kako čuti i vježbati te naglaske kroz jasne, kratke primjere iz stvarnog govora.
Osnovna pravila hrvatskoga naglaska
Naglasak u hrvatskom zvuči strašno dok ga gledaš u gramatici, ali u živom jeziku zapravo je vrlo logičan. Kad ti to jednom “sjedne”, ne razmišljaš više o pravilima, nego jednostavno čuješ što “zvoni” krivo.
Osnovno: *svaka* riječ ima samo jedan naglasak. U duljim riječima gotovo nikad nije na zadnjem slogu, nego ranije: vo‑DA, ŠKO‑la, GO‑vo‑rim. Jednosložne riječi, pak, nose sav teret — naglasak na njima može biti i silazan i uzlazan, zato su tako “teške” u rečenici.
Tu kreće zabava s naglasnim skupinama. U rečenici “na / ga / čekam” zapravo sve to funkcionira kao jedan mali “vlak”: glavna riječ *čekam* je lokomotiva, a na i ga su vagoni bez svog naglaska. Prepoznaš ih po tome što stoje tik uz glagol ili imenicu, kao da se boje ostati sami.
Sjećam se kad sam na radiju jednom rekao *na STOlu* umjesto *NA stolu* — urednica me pogledala kao da sam opsovao u eteru. Od tada slušam vlastite rečenice kao ritam, ne kao pravopis.
Praktično? Slušaj Dnevnik na HRT-u ili kvalitetan podcast, ponavljaj naglas cijele fraze, ne pojedinačne riječi. I snimi se mobitelom. Kad se prvi put čuješ kako kažeš *“dao sam ti ga”* u jednom dahu, znaš da si na pravom putu.
Vrste naglasaka u hrvatskoj fonetici
Kad jednom pohvataš osnovna pravila naglašavanja, shvatiš da to nije svemirska tehnologija, ali ni baš šetnja po Zrinjevcu.
Pravi štos počinje kad upoznaš *četiri* glavna lika hrvatske naglasne drame: silazni, uzlazni, kratkosilazni i kratkouzlazni.
Silazni naglasak voli solo nastupe — tipične jednosložne riječi, ono: *dan, grad, vrh*. Uzlazni je više timski igrač; pojavljuje se na unutarnjim slogovima duljih riječi, negdje u sredini, kao onaj prijatelj koji stiže taman kad razgovor postane zanimljiv.
Ono što mnoge zezne: zadnji slog u domaćim dvosložnim i višesložnim riječima gotovo nikad nije naglašen. Pa zato ne kažeš *rukȃ* nego *rûka*, ne *učiteljà* nego *ûčitelj*.
Kad to jednom “čuješ u uhu”, više ti ne izlazi iz glave.
Ja sam, recimo, godinama govorio *Jadràn* s krivim naglaskom, dok me baka nije presjekla onim svojim: “Lijepo govori ili šuti.”
Nakon toga sam tri dana slušao Dnevnik samo da pokupim naglaske.
Najbolji savjet? Slušaj ozbiljne govornike — HRT, kvalitetne podcaste, starije iz obitelji — i svjesno oponašaj.
I ne boj se pomicati naglasak u govoru; tu se rađa stil, ironija, fora. Pravilno je osnova, ali nijanse su ono što te čini “domaćim” u vlastitom jeziku.
Nagli i nenaglašeni slogovi u rečenici
Kad jednom pohvataš vrste naglasaka u riječi, počinje ona zanimljivija igra — što se događa kad to sve pustiš u *cijeloj rečenici*.
U govoru si uvijek biraš jednu glavnu, nosivu riječ. To je kao frontmen u bendu. Ostale su back vokali, guraju priču naprijed, ali nisu pod reflektorom.
Prijedlozi i neki veznici se zalijepe ispred te naglašene riječi:
u tramvaju, na poslu, s tobom…
Pomoćni glagoli i zamjenice često vise iza nje, kao rep:
hoću ti reći, moram ga vidjeti, mogu je čuti — i sve to bez pravog naglaska.
Ja sam, recimo, godinama govorio:
„*JA* to nisam rekao.“
Dok mi kolega s radija nije pokazao koliko se poruka mijenja kad pomakneš naglasak:
„Ja to *NISAM* rekao.“
Isti tekst, ali odjednom zvučiš kao da te netko krivo citira.
To je poanta: kad mijenjaš mjesto naglaska, ne igraš se samo s melodijom, nego i sa smislom.
Ritam rečenice postaje prirodniji, zvučiš sigurnije, a dobiješ i veću slobodu izražavanja — možeš podcrtati točno ono što ti je bitno, bez da išta dodatno objašnjavaš.
Praktično?
Čitaj naglas.
U svakoj rečenici odaberi jednu riječ koja „vuče“ sve ostale. Ako ih imaš dvije ili tri, rečenica ti je ili preduga — ili skriva da zapravo nisi siguran što želiš reći.
Jedinice naglaska i njihovo razdvajanje u pisanju
U hrvatskom ti se rečenica ne ponaša kao jedna ravna autocesta, nego kao niz malih zavoja — naglasnih jedinica. Svaka od tih jedinica ima svoj “glavni lik”, jednu naglašenu riječ, a uz nju se tiskaju one tiše, nenaglašene. U govoru to čuješ kao male udah-izdah trenutke, kao da rečenica hoda u koracima, ne u skokovima.
Kad kažeš, recimo:
„U / malom stanu / u centru grada / često spavam loše.“
svaki ovaj kosac / označava jednu takvu cjelinu. Probaj naglas — osjetiš gdje bi prirodno zastao?
Tu nastupaju prenaglasnice i zanaglasnice.
Riječi koje se uvuku prije naglašene (tipa: *u, na, s, i, pa*) — to su prenaglasnice. One koje se zalijepe poslije (pomoćni glagoli, kratki oblici zamjenica: *sam, si, ga, mi*) — to su zanaglasnice. Doslovno kao ljudi u tramvaju: jedni ti guraju sprijeda, drugi dišu za vratom straga.
Meni je, recimo, dugo zvučalo čudno kad sam prvi put razbijao vlastite rečenice ovako, kosim crtama. Ali pomaže.
Kad pišeš govor, podcast, čak i objavu za Instagram — razdvoji naglasne jedinice:
“Ja / ti / to nisam / nikad rekao.”
Odmah dobiješ ritam. Tekst se lakše čita na glas, a ti zvučiš prirodnije nego pola političara u Saboru.
Naglasak na razini riječi: primjeri i vježbe
Naglasak je u hrvatskom kao onaj jedan krivi pogled u kafiću — sitnica koja ti promijeni cijeli dojam. Promijeniš mjesto naglaska i odjednom više ne govoriš isto.
„Pȉsmo“ nije isto što i „pìsmo“, „pȗca“ i „pùca“ sigurno nisu ista osoba… i tako krene cirkus.
Prvo pravilo koje ti treba biti u malom prstu: naglasak nikad ne ide na zadnji slog. Ako ti se čini da čuješ drukčije — ili nije standard, ili je lokalni govor, ili ti uho još trenira.
Kod jednosložnih riječi stvar je jednostavna: „mrȃk“, „krȃj“, „vȉn“ — sve silazni naglasci, kratko, jasno, kao naslov na portalu.
Kod višesložnih počinje zabava. Uzmi „zastarijévati“. Ne forsiraš početak ni kraj, nego onaj srednji, unutarnji slog. To ti je kao refren u pjesmi — tamo gdje se tekst „zalijepi“ za uho.
Meni je godinama bježalo mjesto naglaska u riječima tipa „ponȓedjeljak“ i „pòduzētje“. Snimio sam se jednom na mobitel, preslušao i skužio koliko fulam. Nije ugodno, ali funkcionira.
Ako želiš stvarno napredovati:
- čitaj naglas kratke članke iz Jutarnjeg ili Novog lista
- *podcrtavaj* naglašene slogove u rječniku (ne preskači one crtice i kvačice)
- piši svoje rečenice i označi naglaske kao da lektoriraš tuđi tekst
Nakon nekog vremena, uho ti samo počne „žmirkat“ kad čuje krivi naglasak. Tu znaš da si na dobrom putu.
Rečenični naglasni obrasci i česte zamke
Kad prijeđeš s naglaska na razini riječi na cijelu rečenicu, shvatiš da je ono prije bila samo zagrijavanje. *Prava utakmica* krene tek kad slušaš cijelu misao, ne samo pojedine slogove.
U hrvatskom ti se stvarno puno toga lomi na tome gdje stoje naglašene riječi. Najčešće ćeš čuti naglašenu riječ prije pomoćnog glagola, a one slabašne, nenaglašene — poslije.
„Ja bih rado došla.“
„On je stvarno pretjerao.“
Ako krivo rasporediš, zvučiš kao loš sinkro u seriji na Netflixu.
Tu ljudi najčešće fulaju: ne razlikuju prednaglašene i zanaglašene oblike. A gramatični kontekst ti naglasak šalta kao prometna signalizacija.
Jednom sam na radiju naglasio zadnji slog u riječi koji to nije tražio… urednica me pogledala kao da sam upravo rekao „kruhovi“ u udarnom terminu. Naučiš brzo.
Drži se zlatnog pravila: ne naglašavaj zadnji slog, osim kad imaš posuđenicu tipa „kompjutér“, „marketíng“. Tamo je to normalno, došlo u paketu s riječju.
Kad to uhvatiš, rečenica odjednom dobije ritam. Ne pričaš više drvenim glasom, nego imaš luk: početak, vrhunac, spuštanje.
I onda napokon osjetiš ono najvažnije — da te je ugodno slušati, ne samo razumjeti.
Strategije učenja i resursi za vježbanje za savladavanje naglašavanja
Sad kad znaš “disanje” rečenice, vrijeme je da ti naglasak uđe u mišićnu memoriju. Teorija je super za ispit, ali govor se uči kao vožnja bicikla — padneš par puta, pa krene.
Ja sam, recimo, dugo naglašavao *kòmpjuter* umjesto *kompjùter*. Mislio sam da zvučim pametno, a zapravo sam parao uši lektorici. Tek kad sam krenuo rješavati kratke kvizove na mobitelu, postalo mi je jasno gdje stalno fulam. Ono kad ti sustav odmah pokaže: “Ne, nije TU, nego OVDJE.”
Radi si svoje male trikove. Kartice s naglašenim slogom — jedna riječ sprijeda, naglasak straga. Ubaci ih u džep i pecaj ih kad si u tramvaju, u redu u Konzumu, gdje god. Pet minuta tu, tri tamo… kroz tjedan dana to je već par sati čiste, fokusirane vježbe.
Online primjeri ti dođu kao YouTube za uho: slušaš, pratiš naglaske, pa ponavljaš naglas čitave rečenice. Kad si s ekipom na faksu ili kavi, namjerno “zavrti” raspravu o nekoj spornoj riječi. Uvijek se nađe netko tko je siguran da je u pravu — a onda zajedno otvorite rječnik.
I ostavi si prostor za tišinu. Zatvori vrata, uzmi tekst i čitaj naglas. Bez multitaskinga, bez Instagrama u drugoj ruci. Čuješ sebe, čuješ ritam. Tu se naglasak stvarno “uhvati”.
